Freudenreich ili pripadanje glavnoj struji građanskog kazališta

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (19. dio)

  • Josip Freudenreich i njegova djeca

    Freudenreicha su očito poštivali, cijenili i voljeli. Imao je doista puno kazališnih zasluga, ali možda razlog nije bio samo u tome što je bio odličan glumac, sposoban redatelj i vrstan pedagog, autor najpopularnijeg i najigranijeg našeg dramskog teksta Graničara. Možda su ga voljeli i zbog njegove osobe. Bio je centralna ličnost glumačke dinastije Freudenreich u kojoj je bilo desetak odličnih glumaca/pjevača, njegova supruga Karolina Norweg bila je vrhunska subreta (unatoč tome što nije znala hrvatski nego joj je on cijeli život akcentuirao tekstove a ona učila napamet), njegovo četvero djece (Dragica, Dragutin, Marija  i Zvonimir) bili su odlični glumci i pjevači, a kraj njegove loze je Dragutinov sin Aleksandar – arhitekt, kazališni dragovoljac i intendant HNK. Uz Freudenreicha nije bilo privatnih skandala, a bio je izrazito drag kao osoba. Stoički je podnosio sve životne nedaće. Brojna su mu djeca umrla kao malena ili odmah nakon poroda. Na jednom mjestu piše da je Karolina rodila 16, a na drugom čak 27 puta. Ipak, nikad nije gubio vedar odnos prema životu jer je bio „uvijek dobre volje i nasmijan: modrih nasmijanih očiju prekrivenih žmirkavim vjeđama (...) U društvu je bio najzabavniji šaljivđija“, a kad bi dolazio na Dolac kupiti hranu „našalio bi se sa svakom piljaricom“... Iako mu je odnos prema novcu bio boemski pa su trošili kad je bilo a onda upadali u oskudicu, uvijek je pomagao i drugima: „u nevolji najnesebičniji spasitelj, pa se njegova kuća zvala Uboški dom jer je bilo utočište za svakog nevoljnika i njegovu porodicu“, svjedoči Antonija Cvijić.

    Operna pjevačica Karolina Freudenreich (1834 - 1903), supruga Josipa FreudenreichaNikad se nije javno svađao niti odgovarao na napade nego je vrijedno radio. Istini za volju, napadi za njegova života bili su rijetki, osim spomenutog Šenoe koji ga je napadao kao kritičar, a kad je postao direktor drame i direktno nadređeni Freudenreichu nije se promijenio. Njegova supruga Karolina svjedočila je da je dobio moždani udar neposredno nakon što se silno uzrujao u razgovoru s Augustom Šenoom, tada direktorom drame. Umro je iscrpljen u 54. godini, nakon „36 godina neprekidnog glumačkog i redateljskog djelovanja“, tri dana nakon što je odigrao ulogu u Vernovom Putu oko svijeta, što ga čini našim Moliѐreom. Nevjerica među građanima Zagreba bila je silna, a sprovod   „neiskazano velik“ jer su ga voljeli svi: i kumice na placu, i umjetnici, i političari. U literaturi se može pronaći podatak kao primjer lošeg odnosa vlasti prema umjetnicima da su mu odbili zahtjev za mirovinom, ali vjerojatnije mu nisu odobrili mirovinu jer ga nisu imali s kime zamijeniti. Njegovoj ženi Karolini Norweg odobrili su penziju deset godina prije njegova traženja iako je bila odlična glumica, jer je bilo i drugih subreta. Freudenreich je prvi put tražio  penziju 1871. i iako su već došli i drugi glumci-redatelji, još uvijek ga se nije moglo samo tako nadomjesti.

    Freudenreich predstavlja hrvatsko kazalište predmiletićevske ere, dakle ono koje još nije do kraja organizirano kao institucija, ono koje se temelji na putujućim glumačkim družinama koje vode glumci koji i režiraju, kada se igra u sezoni mnogo komada koji se brzo spremaju a gluma uči šegrtujući od drugih glumaca te vlada velika fluktuacija glumaca. Od 1860. Freudenreich je to sve  nosio na svojim plećima i prenio kazalište od idejnih začetaka do institucije, ali kad se napokon sagradila nova zgrada, imenovao intendant i HNK postao pravi  „javni zavod“, Freudenreich u njega nije ušao. Umro je 1881. a u novu zgradu se  ušlo 1895. Međutim, nije zaboravljen. Ušao je dvostruko.

    Prvo je ušao počasno (i ostao zauvijek), jer se na svečanom zastoru Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti (znan i kao Hrvatski preporod) koji je Vlaho Bukovac napravio za otvorenje zgrade, u odabranih 19 preporoditelja nalazi i grupa od troje glumaca: „tada već pokojni Josip Freudenreich i tada još aktivni slavni glumci Adam Mandrović i Marija Ružička Strozzi“, piše na web-stranici HNK o povijesti. Drugo njegovo ulaženje u novu zgradu jest njegova predstava Graničara koju je Miletić stavio drugi dan na repertoar, odmah nakon svečanog otvorenja za uzvanike i o tome zapisao u svojim memoarima: „A za veliko općinstvo pravo otvorenje novoga glumišta bilo je dan poslije kad su se uz proslov Badalićev glumili omiljeni 'Graničari'. To je bila prava narodna svečanost, ako i bez sjaja i vanjskog blještavila“. 

    Svečani zastor HNk-a u Zagrebu - <em>Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti</em> Vlahe Bukovca

    Freudenreichove zasluge da je „zajedno s dr. Demetrom stvorio hrvatsko kazalište“ ostale su vrlo žive (čak i našem inače poslovično nezahvalnom narodu) i nakon njegove smrti i to iz pera najrazličitijih struka – glumaca, kritičara, teoretičara, kroničara, upravitelja... 

    „Ne da se i ne smije poreći da se kao strukovni začetnik hrvatske drame mora navesti glumac umjetnik Josip Freudenreich“, kaže spomenuti Nikola Milan Simeonović, glumac i redatelj, koji je o tom periodu stvaranja hrvatskog kazališta objavio cijelu knjigu Začetak i razvitak hrvatskog kazališta sa stručnog stanovišta za šire čitateljstvo (Zagreb, 1905.). Na naslovnici su portreti J. Freudenreicha i Dimitrija Demetra, kao dviju najvažnijih i ravnopravnih osoba, pa su njihovi portretni medaljoni jednake veličine i uokvireni lovor-vijencem. Knjiga je objavljena 20 godina nakon Freudenreichove smrti, a Simeonović zadržava isto mišljenje o njemu i u svojoj drugoj knjizi Moji doživljaji koja izlazi 1918., dakle gotovo trideset godina nakon Freudenreichove smrti.

    Programska cedulja izvedbe <em>Graničara</em>, 15. listopada 1895., drugi  dan nakon svečang otvaranja nove zgrade HNK-a u Zagrebu. Ako su ga tako doživljavali kolege-glumci, evo i izjave Jovana Subotića, osobe koja je aktivno sudjelovala u stvaranju hrvatskog i srpskog kazališta, vodila hrvatsko kazalište četiri godine, pisala junačke hrvatske tragedije (Zvonimir):  „Ja se ne mogu uzdržati, da mu zasluženu poštu ne iskažem, koji sam ga gledao kad je novorođeno dete, hrvatsko narodno kazalište, na svoje ruke primio, odhranjivao ga, i kad ga je odgojena, mlada i čila ugledna momčića pred narod izveo. To je bila grdna muka, neviđeno strpljenje. A što se tiče zasluga za hrvatsko narodno kazalište, to mu se mora priznati, da je u tom sam i jedinstven. I on je to znao i hteo. Ja sam kroz 20 godina dela mu pratio i svega ga poznavao pa mu više puta rekao: Hrvati će sigurno vaš lik pred kazalištem postaviti kao nakit glavnog grada i svetski važnih zasluga i njihovih priznanja!“ Taj se odlomak iz Subotićeve autobiografije često citirao u hrvatskim novinama. 

    (nastavlja se...)

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 22. listopada 2021.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Sanja
Nikčević