Autorski metateatarski eksperiment

Teatar &TD, T25: Ivor Martinić, Drama o Mirjani i ovima oko nje, red. Ivor Martinić

• 
  
  Ivor Martinić međunarodno je uspješan i poznat dramatičar, čiji se tekstovi izvode u kazalištima različitih tradicija, kultura i jezika. I to, barem u Martinićevom slučaju, nije posljedica nekakvih podgrijavanja stereotipa, (pop)kulturnog izvoza mentaliteta „ovih prostora“, jer taj dramatičar uglavnom piše intimne, emocijama prožete komade o zapravo univerzalnim temama ljudskih odnosa i njihovih slabosti, redovito minuciozno gradirajući skalu uvjerljivosti likova i njihovih karaktera od malenih fraktura, napuklina odnosa, do (ne)mogućnosti razrješenja. To Martinićeve tekstove, osobito one u kojima se pojavljuje manji broj likova, čini idealnima za postavljanje na komornim scenama, u prostorima koji najbolje odražavaju onu specifičnu bliskost izvođača i publike koja teatar čini osobitom, samosvojstvenom umjetnošću, drukčijom od svih drugih, a što su mjere zaštite u vrijeme pandemije bolno i zorno osvijestile.
  
  Drama o Mirjani i ovima oko nje možda je i najpoznatiji Martinićev tekst, a svakako ga je svojevremeno učinio prepoznatljivim. Međutim Mirjana, barem onako kako je izvorno napisana, nije komorni tekst, barem ne brojem likova, kojih ima osam. Ipak, nepogrešivo su u njemu prisutni Martinićev autorski rukopis, osobna poetika i estetika svojevrsnog emocionalnog intimizma  okupljenog, dakako, kao što naslov zorno iskazuje, oko lika Mirjane. Stoga je vrlo zanimljivo kako se autor, nakon što je od objavljivanja Mirjane prošlo više od desetljeća (2007.) ponovno sam uhvatio ukoštac s njom, premijerno je u vlastitoj režiji izvevši u poprilično adaptiranoj verziji, maksimalno reduciravši broj likova. Premijera je održana u Polukružnoj dvorani zagrebačkog Teatra &td 29. rujna.
  
  

  Spomenuta maksimalna redukcija likova provedena je doista radikalno. Naime, na samom početku predstave tri glumice (Ivana Krizmanić, Marina Redžepović, Maja Posavec) izvlače papiriće. Na sva tri napisano je isto ime – Mirjana, što gledateljima zorno pokazuje kako je samo Mirjana i ostala u igri. Oni „oko nje“, iako nisu nestali iz njezinog karaktera, iz njezinih misli i refleksija, uklonjeni su sa scene, čime se, dakako, ostvaruje maksimalni fokus na jedan lik. S druge strane, taj lik igraju tri glumice, čime je sačuvan koncept suigre i suodnosa. I baš kao što podjela lika između glumica naznačuje na samom početku, kako predstava napreduje – a traje kratko, nešto manje od sata, postaje sve jasnije kako se radi o suočavanju (više) ne samo lika sa samim sobom nego i autora sa svojim djelom, a još više s umjetničkim, kreativnim postupkom.

  Drugim riječima, Martinić se Mirjani očito vraća kako bi propitao vlastite autorske postavke, ono što je tu njegovu dramu, inače strukturom relativno tradicionalnu, učinilo tako uvjerljivom i rado postavljanom, a lik Mirjane tako otvorenim za recepciju. Čini se to kroz blagi metateatar, zapravo suočavanjem lika sa samim sobom, no to suočavanje nužno vodi do dramatičara, koji tako postaje središte pozornosti, a postupak se otkriva i postaje temom a ne njezinim načinom izražavanja. I iako je to intrigantno iz teatrološke perspektive, postavlja pitanje do koje mjere, kako i koliko može doći do publike, rezonirati s gledateljima, a koliko je zatvoreno za recepciju, ostajući u domeni autorskog eksperimenta.

  Nakon viđenog, dojam je kako unatoč nesumnjivoj iskrenosti i autorskoj zapitanosti nad samim sobom, publika ostaje nekako po strani. Naime, izmjene glumica koje sve nose isti lik precizne su i djeluju iskreno, ali zapravo ne donose uvjerljivost ni snagu nego se fokusiraju na postupak. S druge strane, predstava je puna emocija, djeluje kao nadogradnja emocija autora na emocije već prisutne u likovima, svjedočeći tako neodvojivost autora od djela. Na kraju ostaje se s dvojbom je li sve to, taj snažan i gust emotivni i kreativni impuls došao do publike, prešao sa scene u gledalište, ili se to ipak nije dogodilo. Iako nesumnjivo iskrena, predstava bi bila uvjerljivija kada bi nesumnjivo svjedočila vlastitu uvjerljivost, pa makar i kao razotkrivanje postupka. Ovako je ostala pomalo i jedno i drugo, a to se nekako čini previše za komornu predstavu od niti sat vremena.

  Tri glumice, sve tri u istoj ulozi, a opet različite, nisu ostavljale dojam pokušaja lažne uigranosti, imitacija kako bi bile što sličnije jedinstvenom liku kojeg igraju, što je svakako dobro i ispravno, osobito imajući u vidu koncept predstave. No, dovelo je i do toga da su razlike na mjestima bile i pretjerano vidljive.
  
  

  Sveukupno, ovakva, pomalo pirandellovska verzija Drame o Mirjani i ovima oko nje svakako je hrabar autorski potez Ivora Martinića, ali ostavlja dvojbe koliko i kako će doprijeti do publike.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 19. listopada 2021.   

  Autor i redatelj: Ivor Martinić
  Koproducenti: Teatar &TD, T25
  Premijera: 29. rujna 2021.
  Kostimograf: Matija Dijanović
  Autorica glazbe: Maja Posavec
  Asistent režije: Luka Bosanac
  Producentica: Marta Radoš

  Glume: Ivana Krizmanić (Mirjana), Maja Posavec (Mirjana, Violeta), Marina Redžepović (Mirjana, Veronika)

Piše: