Freudenreich kao pedagog ili kako zadržati glumca

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (18. dio)

• Freudenreich je bio jedini dramski pedagog hrvatskog kazališta, dakle obučavao je i podučavao glumce i odatle onih četrdesetak njegovih učenika oko njega na sceni za proslavu njegova jubileja 1871. Da bi u deset godina imao četrdeset glumaca hrvatskog ansambla, što je već bio ozbiljan ansambl, morao je biti sposoban i dobar. Naime, unatoč svim naporima Iliraca, do Freudenreicha nisu uspjeli oformiti ansambl nego su imali tek sporadično okupljene ljude koji su igrali nešto na hrvatskom jeziku.

  U to vrijeme nije bilo glumačke škole nego je glumac, ako već nije bio iz glumačke obitelji i nastavio, najčešće upisao neki zanat (s tim je zanatom  zarađivao kad su bili sušni periodi glume, kao što je sam Josip Freudenreich  bubnjao u vojsci kad nije imao gaže), a onda prvom prilikom otišao s nekom družinom učiti glumački zanat, šegrtovati u nekoj družini i putovati s njima. Zanimljivo je vidjeti da su u prvom hrvatskom ansamblu svi imali zanate: Vilim Lesić bio je vrtlar, Adam Mandrović zidarski kalfa, Toša Jovanović brijač... Slično je bilo i u svijetu s obrazovanjem glumaca: tako je Sarah Bernard bila jedno od šestero djece sitnog kriminalca, a djeca iz glumačkih obitelji bez drugog obrazovanja osim onog na sceni bila su Eleonora Duse, John Philipe Kemble ili Edmund Kaen, što su sve najveća glumačka imena 18. i 19. stoljeća. Sve to skupa čini smiješnima prigovore o Freudenreichovom „neobrazovanju“ (dok se za Mandrovića npr. govori da je „autodidakt“) jer je za ono što je radio bio obrazovan kao što su i drugi glumci bili. I puno više.

  Kao i u elizabetansko doba, mladi glumci šegrtovali su kod dobrih glumaca, odmah bi stali na pozornicu, ali u vrlo malim (često i nijemim)  ulogama, a vrlo bi se brzo vidjelo imaju li u sebi sposobnost učiti i razvijati talent. No u svakom slučaju, taj se talent razvijao u praksi na sceni. Taj koncept učenja  od drugih glumaca (šegrtovanja) odnosno učenja na sceni i vlastitoj koži,  kod mnogih je vrijedio i do polovine 20. stoljeća, unatoč kasnijem osnivanju  Dramatske škole, što je posvjedočio Ljubomir Galic u svojim memoarima.  

  U 19. stoljeću u cijeloj monarhiji, pa tako i u Zagrebu, najvažnije je  bilo upasti u što bolju družinu i što prije doći do Beča. „Ako se pojavila kakova darovita glumica ona se odmah dala u Beč da ondje gleda predstave i da je ondje njemački glumac podučava. Najbolji dokaz da je sve tako kako govorim jeste činjenica da su hrvatske glumice napustile našu pozornicu i prešle njemačkoj pozornici i to u znatnom broju“. Simeonović im to ne zamjera jer je to bilo „prirodno“ za razvoj karijere. Beč je otvarao dalje sva vrata – glumac bi naučio glumu, uloge i njemački jezik, a i stekao poznanstva za dalju karijeru. Ako već glumac nije mogao do Beča, onda je njemačka družina bila svakako prosperitetnija od hrvatske scene jer se s naučenim ulogama na njemačkom imalo više šanse (veći prostor i više grupa na izbor) za bolji angažman. Upravo zato Simeonović, iako svim srcem za hrvatsko kazalište, ni jednom riječju ne zamjera što je ono dvoje zagrebačkih glumaca otišlo s Domorodnim kazalištem u Beograd jer tada (1840.) nije bilo mogućnosti za dobar glumački razvoj na hrvatskom jeziku u Zagrebu.    

  Simeonović s pravom kaže: „Taj način poučavanja (naime redatelj mora da je i dobar glumac – jer ako to nije – ne može početnik da ga shvati i pojmi) podigao je hrvatsko mlado kazalište na brzu ruku do umjetničke visine“. To znači da su, jednako tako kao i redatelji, samo izvrsni glumci mogli biti pedagozi. Ali nisu svi odlični glumci mogli biti pedagozi. Freudenreich je to bio. On  je  mogao talentirane osobe pronaći, zadržati, a onda i nešto naučiti. Dokaz da su ostajali i da se ansambl povećavao znači da je u pitanju bio ozbiljan rad  koji je glumcima omogućio brz razvoj talenta i glumačko ostvarenje. Imao je probe po 5-6 sati, ozbiljno je radio na usvajanju uloge i glumi, tražio je poslušnost i točnost. 

  Svi hrvatski glumci prošli su njegovu školu jer je bio jedini. Najbolji dokaz da je bio ozbiljan kao učitelj nisu Adam Mandrović ili Marija Ružička Strozzi, velikani hrvatskog glumišta koji se najčešće spominju kao njegovi učenici. Naime, ti njegovi najpoznatiji učenici najvjerojatnije bi uspjeli i bez njega. Najbolji dokaz njegova pedagoškog umijeća su osrednji učenici, od kojih je mogao postići maksimum. To mu priznaje i kolega Simeonović, koji zna o čemu govori: „Sajević je bio onizak, njegova statura nije bila baš za struku ljubavnika, ali i on pripada još onima prvima, s kojima je Josip Freudenreich otpočeo da učvršćuje temelj hrvatskoj drami. Freudenreichu trebalo ljubavnika i on ga je stvorio od Šandora, a to je uistinu mogao samo J. Freudenreich svojom majstorskom podukom izvesti u ono doba“.  

  Drugi dokaz da je bio vrstan pedagog su najlošiji učenici. Kako kaže Simeonović: „Gosp. Toša Daščarić – pravim imenom Ladenhaufen pl Ladenhausen – rođen u Zagrebu, nije postao glumac, već šaptalac hrv. zem. kazališta i to nagovorom g. Josipa Freudenreicha“. U trenutku kad stvara ansambl i trebaju mu ljudi, on nagovara g. Daščarića da odustane od glume i postane šaptač jer je očito imao jasne kriterije.  
  
  

  Kao što su mu priznavali za života glumačko umijeće i redateljsku sposobnost, tako su mu priznavali i pedagoški rad, pa ću navesti samo dva primjera. Prvo gđu. Cvijić, koja je rekla: „Freudenreich spada u četu onih glumaca koji su počeli stvarati to kazalište a u toj četi bijaše on jedan od prvih“, a komentirajući brojnost njegovih učenika na proslavi jubileja rekla je: „od kojih je on, zajedno s dr. Demetrom nekoć bio stvorio hrvatsko kazalište“. Drugo Augusta Šenou, koji je uglavnom nepravedno bio žučljiv i zajedljiv prema kazalištu, pa tako i Demetru i Freudenreichu, ali mu je i za života osobno priznavao:  „Vi ste Nestor naših glumaca“. To je ostalo poznato sve do danas, pa će reći Boris Senker: „Prvi naraštaj hrvatskih dramskih glumaca pod Freudenreichovim redateljskim i pedagoškim utjecajem prerastao iz slučajno skupljene diletantske družine u pravi profesionalni ansambl sposoban da ponese  repertoar dostojan reprezentativne nacionalne kazališne institucije“.

  (nastavlja se...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 16. listopada 2021.
  
  

  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: