Glumački suvereno s nejasnim avangardnim naglascima

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Miroslav Krleža, U agoniji, red. Ivica Buljan



  • Postaviti dva umnogome različita dramska teksta Miroslava Krleže u dvije večeri, s istom autorskom ekipom, smion je i rizičan pothvat za svakog, pa čak i za produkcijski, financijski i tehnički moćnu kuću kao što je HNK u Zagrebu. Ivica Buljan, redatelj i ravnatelj Drame HNK u Zagrebu i dramaturg Vid Adam Hribar učinili su upravo to, postavivši prvo Areteja, a zatim U Agoniji, drame koje dijeli nekoliko desetljeća, nastale u različitim okolnostima i stvaralačkim razdobljima svoga autora. I dok je Aretej svojevrsno sabiranje misli, rekapitulacija povijesnih i identitetskih kodova i refleksija autora na stalne, ponavljajuće cikluse povijesnih razočaranja i ljudske ograničenosti, Agonija je drama mnogo življe strukture, osovljena oko trenutka i sloma lika Laure Lenbach.

    U ovoj Agoniji, prvoj u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući od 1998., kada je posljednji put igrala u režiji Georgija Para i s Enom Begović u ulozi Laure Lenbach, prvo što upada u gledateljske oči jest scenografija, kojom dominiraju elementi zenitovske ikonografije – lijepi i zapravo vrlo suvremeni, no dvojbenog, čak proturječnog značenja s obzirom na dramski tekst, čiji naglasci, umjesto u avangardno, unatoč paralelizmu vremena, idu upravo u suprotnom smjeru – u građanske, bidermajerske stanove i ambijente, čije je razaranje poanta i temelj izgradnje dramske radnje. Stoga nije jasno zašto su odabrana scenografska rješenja koja se pozivaju na avangardu, a ni sama predstava svojim tijekom ne daje za to nikakvog objašnjenja, naznake ili postupka koji bi pružio moguće opravdanje. Da, avangardni apstraktni oblici su lijepi, izgledaju dobro i čine vizualnu cjelinu zanimljivom, čak lijepom, no kao da previše oduzimaju na drugoj strani, lišavajući dramsku radnju konteksta u kojem je izvorno napisana a koji je, s obzirom na socijalne i osobne destrukcije koje čine temelj drame, bitan element.

    Slično je i s dramaturškom obradom teksta. Naime, replike su uvelike očišćene, lišene svih onih naslaga (funkcionalno nepotrebnih), no karakterističnih i za atmosferu, pa i zanimljivost dramskog pisma svoga autora, nužnih germanizama, fraziranja i lažne politure iza koje se skriva sva emocionalna destrukcija i ljudska slabost. Umjesto toga, dobivene su replike zvučale nekako školski, pretjerano čisto i zbog toga manje autentično, manje živo i manje uvjerljivo od izvornika. Razumljivo je to ako se htjelo izvući esenciju, svesti dramski sukob na njegove osnove, na ono ključno. No problem je što ponekad, a pogotovo u Krležinim dramskim tekstovima, ključno nije u isticanju nego baš u onome što se iz perspektive sagledavanja odnosa između likova može činiti nebitnim – fraziranju, germanizmima, praznim riječima – odnosno, jednostavno – atmosferi.

    U Agoniji je, dakako, glumački komad. I to umnogome komad jednog lika, jednog osobnog sloma. Laura Lenbach kao kondenzirana antijunakinja (srednjo)europskog, hrvatskog, agramerskog ljudskog i obiteljskog sloma, zahtijeva snažnu interpretaciju i vješto baratanje emocijama. Nina Violić iznijela je tu kompleksnu rolu suvereno, možda na trenutke i previše suvereno vladajući likom žene koja postojano ide prema svakovrsnom ljudskom slomu. Krešimir Mikić Lenbacha je oblikovao nekako staloženijeg i smirenijeg od tog, zapravo, potpuno shrvanog i uništenog gubitnika. Livio Badurina kao Ivan pl. Križovec naglasio je distanciranu, hladnu stranu tog lika, ponešto zanemarujući drugu dimenziju, prijetvornost i prepredenost, baš istinsku ljigavost njegova karaktera. Ksenija Marinković bila je korektna kao Madeleine Petrovna u toj zapravo tragikomičnoj minijaturi, dok su Avangardist i Muzičar – dopisani likovi kojih nema u izvornome tekstu (igraju ih Marin Klišmanić i Ivan Colarić), slijedili princip scenografije – zanimljivo, no ničim opravdano ni motivirano.

    Zaključno, U Agoniji HNK u Zagrebu je prvenstveno glumački vrlo korektna, no nekako – osobito u avangardnim naglascima, predstava nejasnih motiva.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 6. kolovoza 2021.

    Autor: Miroslav Krleža
    Režija: Ivica Buljan
    Premijera: 8. lipnja 2021.
    Adaptacija tekstova i dramaturg: Vid Adam Hribar
    Scenograf: Dalibor Martinis
    Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
    Skladatelj: Mitja Vrhovnik Smrekar
    Oblikovanje svjetla i videa: Sonda 4, Toni Soprano Meneglejte
    Inspicijent: Roko Grbin
    Asistent redatelja: Patrik Sečen
    Asistentica scenografa: Andrea Lipej
    Asistentica kostimografkinje: Ana Trišler

    Glume: Krešimir Mikić (Barun Lembach), Nina Violić (Laura Lembach), Livio Badurina )Dr. Ivan pl. Križovec), Ksenija Marinković (Grofica Madeleine Petrovna, manikirka, ruska emigratica), Marin Klišmanić, Ivan Colarić

Piše:

Leon
Žganec-Brajša