Ambiciozan promašaj

Festival svjetskog kazališta, HNK u Zagrebu, 2021. - NT Gent, Gent, Belgija: Obitelj, red. Milo Rau

• 
  
  Švicarac Milo Rau je prije petnaestak godina iz novinarstva prešao u kazalištarce da bi stvarao vrlo osebujan angažiran teatar koji bi, kako on kaže, trebao navesti posjetitelje da gledaju ono što ne vole vidjeti. I tu je nakanu uspijevao najčešće vrlo uspješno provesti, te tako postao jedan od najoriginalnijih i najcjenjenijih europskih kazališnih autora. Taj ugled potvrdio je i pred zagrebačkom publikom prije tri godine, kada se na Festivalu svjetskog kazališta predstavio sjajnom predstavom Pet lakih komada u kojoj sedmero djece izvodi predstavu o najužasnijem belgijskom ubojici djece, dok se odrasli glumci uz neke dokumente pojavljuju samo u snimkama na velikom ekranu. Tim ispreplitanjem različitih medija Rau je oblikovao složenu sliku belgijskog društva i nehumanog kolonijalizma i kapitalizma, koji su omogućili veliko bogatstvo države, ali i svih njenih stanovnika.
  
  

  Slične zamisli, a i redateljski postupak prisutni su i u Obitelji koja je nastala na temelju neobjašnjivog samoubojstva vješanjem četveročlane francuske obitelji Demeestre u Calaisu 2007. koja je za sobom ostavila jedino poruku: „Oprostite. Zabrljali smo". Obitelj nije imala nekih ozbiljnijih problema (za kojima se tragalo, ali ih se nije pronašlo), živjeli su udobnim građanskim životom i Raua je zagonetka motiva njihovog samoubojstva privukla vjerojatno zanimljivošću i sveobuhvatnošću mogućih tumačenja – od raspada obitelji kao osnovne stanice suvremene zapadne civilizacije ili barem današnjeg kapitalizma, a i bogatstvo mogućih analiza – od socioloških do psiholoških, pa čak i medicinskih (kliničke depresije). Zato Rau nije tražio neko hipotetsko objašnjenje te smrti nego je želio prikazati sve one moguće interpretacije koje stvaraju kompleksnu sliku današnjeg čovjeka.

  Da bi to postigao, na začudan i kazališno atraktivan način angažirao je pravu obitelj da odigra posljednji dan uoči samoubojstva i to glumce Filipa Peetersa i An Miller s njihovim kćerkama tinejdžerkama Leonceom i Louisom Peeters. Kako nitko ne zna kako su samoubojice provele svoj posljednji dan, tako je glumačka obitelj odlučila prikazati svoju banalnu svakodnevicu – od tuširanja do kuhanja i obiteljskog okupljanja oko fine večere, a jedini, jedva primjetni nagovještaj tragičnog kraja je usputna rečenica jedne kćerke o tome da svi moramo umrijeti, pa zašto to ne bi moglo biti danas. A na samom kraju kćerke ipak ne žele umrijeti, da bi se nakon kratkotrajnih protesta ipak povinovale roditeljskom autoritetu, što pod povećalo dovodi pitanje koje većinu gledatelja zanima vjerojatno više od ranije spomenutih asocijacija na važna i općenita pitanja o suvremenom svijetu, kojima Obitelj ne uspijeva pobuditi bilo kakve osjećaje kod publike.
  
  

  Zato mi se čini da je upravo ta vrhunska interpretacija glumaca mogla postati ishodište iznimno zanimljive predstave o odnosu kazališta i života i specifičnostima kazališnog prikaza koji otkriva dublji pogled na svijet oko nas. Međutim, Rau je režijom (kojom je do u detalje precizno oblikovao svoje zamisli) koncepcijski potpuno promašio. Glumci se kreću u nekoj rekonstrukciji obiteljske kuće kojoj nedostaje nekoliko zidova, da bi ih se ipak vidjelo. No, ta je maketa kuće odmaknuta prema dnu pozornice i relativno slabo osvijetljena, tako da se od same teatarske izvedbe malošto može u potpunosti vidjeti. Time je publika navedena da gotovo isključivo gleda veliki ekran, ponekad i podijeljen, na kojem se nižu krupni planovi glumaca kada nešto govore u svojoj nastambi. A filmski jezik kojim se to prikazuje nije niti originalan niti zanimljiv, pa neinventivno nizanje tih krupnih planova postaje zamorno i na kraju dosadno. Zbog toga Rau s Obitelji ne uspijeva doprijeti do gledatelja, ostavljajući mu tek sjećanje na okvir grandioznog promašaja. 

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 30. rujna 2021.

  Produkcija: NTGent, Gent, Belgija
  Redatelj: Milo Rau
  Umjetnički suradnik: Peter Seynaeve
  Dramaturgija: Carmen Hornbostel
  Scenografija i kostimi: Anton Lukas
  Asistentica dramaturginje:Eline Banken
  
  Glume: Filip Peeters, An Miller, Leonce Peeters, Louisa Peeters         

Piše: