Freudenreich kao vizionar ili svijest o strukama i pozivima u kazalištu

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (17. dio)

• Ono što posebno dokazuje da je bio ne samo sposoban režirati nego je  imao jasnu viziju tog poziva kao samostalnog poziva (i prije negoli se poziv i u Europi i u Hrvatskoj tako formirao) jest program njegovih Graničara. Kad se davala nečija korisnica (predstava čiji prihod ide u korist te osobe) onda je ta osoba bila zadužena i za tekst pozivnice i plakata koji su vrlo važni za proučavanje kazališta nekog vremena. Na plakatu su uvijek isticani tzv. mamci za publiku, a to su u 19. stoljeću bili naslov djela, pisac drame (za operu  kompozitor glazbe i pisac libreta) i glumci/pjevači u podjeli s imenima likova koje igraju/pjevaju. Zanimljivo je da su mamci za publiku iz vremena građanskog kazališta vrlo slični ne samo elizabetanskom dobu nego i  današnjem američkom Broadwayu. U građanskom kazalištu 19. stoljeća znalo se da režira neki glumac (najčešće zakupnik kazališta ili vođa grupe ili glavni glumac u ansamblu), ali to je bila nevažna informacija i najčešće se nije ni navodila.

  No, Freudenreich je vrlo jasno i svjesno  imenovao sve struke u predstavi. Tekst plakata ide ovako: „Izvanredno predstavljanje. / Novi pučki igrokaz s pjevanjem i plesom. / Iz naklonosti prema korisniku (pobrojeni zakupnik i glumci, op. S.N.) / Narodno kazalište u Zagrebu. Izvan pretplate. / Četvrto predstavljanje u hrvatskom jeziku. / Danas u subotu, dne 7. veljače 1857, pod  ravnateljstvom D. A. Blattnera / Na korist igraoca i redatelja J. Freudenreicha  / Prvi krat / Graničari ili proštenje na Ilijevu / Izvorni pučki igrokaz s pjevanjem i plesom u 3 razdjela od Josipa Freudenreicha i izvornom glazbom od Franje Pokornoga. (Redatelj Josip Freudenreich)“. Zatim slijede nazivi razdjela (činova), popis uloga i glumaca, popis pjesama koje će se pjevati te još dvije vrlo važne informacije. „U 3 razdjelu kolo, uređeno po J. Freudenreichu. / Graničarska kuća dolazeća u I činu i crkvica na groblju dolazeća u trećem činu naslikao je  g. Dražanski. / Visokoštovano općinstvo za mnogobrojni pohod moli najpokorniji J. Freudenreich. / Ulazna cijena obična. Ulaz u 7 sati“.
  
  
  
  Dakle, ovdje imamo vrlo jasnu svijest Freudenreicha o sebi i kao piscu, i glumcu, i kao redatelju, pri čemu posebno označava da je redatelj i u ovoj predstavi. Zatim režiju jasno odvaja od producenta: „pod ravnateljstvom D. A. Blattnera“ je značilo da je producent te predstave zakupnik kazališta u to vrijeme, ali i da je to sasvim druga funkcija u nastajanju predstave od redatelja.  Svjesno je razdvojio te dvije funkcije 1857., a to mnogima nije bilo jasno ne samo prije 1857. (nema navedenog redatelja na plakatu Jurana i Sofije ili Ljubavi i zlobe) nego ni nakon toga. Kako je rečeno, redatelj se često nije stavljao na plakat, a ako se stavio, najčešće je bilo pod ravnateljstvom. Npr. na plakatu iz 1875. prilikom postavljanja Skupca (Škrca) u  Dubrovniku piše – „pod ravnateljstvom A. Mandrovića“, bez oznake da je redatelj. Freudenreichovo navođenje na plakatima pokazuje da je imao svijest o važnosti režije u predstavi, pa je i kasnije insistirao i na javnom označavanju svoje funkcije redatelja, jer na plakatu Zajčeva Mislava iz 1870. piše „U prizore stavio redatelj  J.F.“, kod Nikole Šubića Zrinskog 1876. piše „U prizore stavio nadredatelj g. Josip Freudenreich“, ali nakon njegove smrti, 1888. plakat  Gundulićeve Dubravke (koja je vrlo svečano postavljena povodom tristogodišnjice rođenja pjesnika s glazbom Ivana Zajca) više uopće nema navedenog redatelja.  
  
  Milan Simeonović, koji je došao nakon Freudenreicha u kazalište, u svojoj knjizi Začetak i razvitak hrvatskog kazališta sa stručnog stanovišta za šire općinstvo koja izlazi 1905., i dalje piše ravnateljstvo za režiju a kad nabraja predstave, ne navodi čak ni ime pisca a kamoli redatelja. Simeonović navodi standardne mamce za publiku – samo naziv predstave, čija je korisnica ili obljetnica i pokojeg glumca (prvo pojavljivanje ili neka druga posebna prigoda), a pojavu Freudenreicha kao redatelja navodi kao  fenomen. Sličan mu je odnos i prema samome sebi jer u knjizi uspomena Moji doživljaji koju je objavio 1918. samo navodi kada je on sam postao redatelj (1879.), ali režiji kao takvoj (ni tuđoj, ni svojoj) ne daje puno prostora, kao uostalom ni onodobna kritika. Tek je ulaskom u novu zgradu i Stjepanom Miletićem kao intendantom redatelj postao osoba koja se velikim slovima piše na plakatu kao zasebna i važna struka u nastanku predstave. No, ni to nije bilo odmah, jer na plakatu otvorenja Slava umjetnosti iz 1895. nema ni spomena redatelju; navedeni su samo autor teksta S. Miletić i autor glazbe Ivan Zajc. 
   
  
  
  Ne samo svijest o razlici ravnateljstva i režije te važnosti režije u predstavi, nego i svijest o jasnim umjetničkim dijelovima od kojih se stvara cjelina predstava a koja nije bila izražena u 19. stoljeću (jer su se, kako je rečeno, koristile tipske, često posuđene kulise i kostimi vlastitog vremena, a glumilo u krugu oko proscenija) dokaz je redateljske kvalitete Freudenreicha, jer su po prvi puta u hrvatskom kazalištu na tom programu zapisani autori dviju struka. „G. Dražanski“ je prvo spominjanje imena slikara koji je oslikao kulise, pa je to prvo spominjanje scenografa u hrvatskom kazalištu. A ono „kolo“ iz 3. čina „uređeno“ po J. Freudenreichu govori da je osvijestio važnost autora scenskog pokreta. Činjenica je da je i u tome bio vrlo uspješan, jer su se njegovi   „pokreti tancali po cijelom Zagrebu“. Sam je Miletić, uz druga djela, istaknuo i važnost Graničara za nastanak odnosno razvoj hrvatskog baleta, pa su za neke upravo Graničari „početak plesne umjetnosti u Hrvatskoj“. 

  (nastavlja se...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 25. rujna 2021.
  
  

  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: