Glorija reduciranih značenja s elementima komedije karaktera

67. Splitsko ljeto, 14. srpnja - 14. kolovoza 2021., HNK Split: Ranko Marinković, Glorija, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Glorija Ranka Marinkovića pripada sasvim malenom krugu hrvatskih drama nastalih nakon Drugog svjetskog rata koje se, bez zadrške i po svim kriterijima, mogu nazvati kanoniziranima na kazališnim repertoarima. Razumljivo, taj i takav status daje joj velik broj izvedbi, među kojima su i brojni koncepti i redateljska (pre)vrednovanja. Tako su se recentnije mogle vidjeti Glorije od plesno-konceptualne, koreografsko-novocirkuski impostirane režije Saše Božića u zagrebačkom &td-u 2012., do varaždinsko-pulske, naglašeno spektakularizirane, u režiji Damira Zlatara Freya (2013.). Kao jedina prava premijera 67. Splitskog ljeta, festivala koji ima dugu tradiciju izvođenja dramske klasike, Glorija je u režiji Dražena Ferenčine i dramaturgiji Petre Mrduljaš izbavljena od sličnih izrazitih konceptualnih naglasaka te je, u uvijek dramatično lijepom ambijentu Sustipana, postavljena prema predlošku, koji je tek minimalno mijenjan i kraćen. Premijera je bila 2. kolovoza, a ovaj se tekst odnosi na prvu reprizu dan kasnije.

  Međutim, poštovanje fakture teksta ne jamči i poštovanje njegova duha, a koji vodi prema žanrovskom određenju. Cjelina splitske Glorije tako je donekle u raskoraku prema onome kako se taj komad tradicionalno doživljava i žanrovski percipira. Glorija je, naime, nakon praizvedbe doživljena, a ta se interpretacija provlačila i provlači do danas, kao subverzivni komad, drama koja propituje ideale i institucije, ljudsku individualnost i intelekt, žensku samobitnost i muške pokušaje upravljanja osjećajima. Umjesto toga, u Splitu je – ponajprije zahvaljujući glumačkim ostvarenjima uloga i to prvenstveno onih muških, rezultat ispao puno više komedija karaktera nego subverzija ideja i manipulacija ljudskim emocijama. Dinamika svećeničkog četverolista – don Jere (Mijo Jurišić), intriganta i pokretača cijele operacije pretvaranja sestre Magdalene u živi kip Gospe na oltaru, sarkastičnog don Zane (Trpimir Jurkić), koji je svojedobno neslavno propao sa sličnim mirakulom pretvaranja crkvenjaka Tome u uličnog Antikrista, rezigniranog, užicima predanog don Florija (Nenad Srdelić) i umornog, djetinjastog biskupa (Filip Radoš), postavljena je stalno na rubu karikature, sa sarkastičnim podbadanjima i isticanjem karakternih mana, što osobito u prvom dijelu predstave preuzima dominaciju nad sadržajem. Ipak, u tome su odreda vrlo dobri te je, unatoč stanovitoj redukciji značenja, užitak gledati podbadanja između Jurkića i Jurišića, a ne zaostaju mnogo ni Radoš, pa ni Srdelić.
  
  
  
  Veći je problem kako u ovako postavljenu predstavu uklopiti ostale likove, koji nisu dio svećeničkog kompleksa. Među njima je, iako redovnica, svakako i središnji, naslovni lik Glorije/sestre Magdalene/Jagode Kozlović, koji igra Katarina Romac. Ionako kompleksu ulogu koja zapravo mora balansirati između tri karaktera u jednom liku žene koju su vlastite životne mijene i dovele do istovremeno spektakularne i tragične pozicije oživljene Majke Božje na oltaru, Romac je oblikovala staloženo i bez iskakanja, s galantnim prijelazima od strasne artistice do staložene redovnice, preko ponovnog buđenja emocija u njoj do tragičnog kraja, no ta zapravo vrlo dobra kreacija, očito ne glumičinom krivnjom, ostala je zasjenjena dominacijom muške komedije karaktera.
  
  
  
  Vicko Bilandžić kao Rikardo Kozlović, artističkog imena Floki Fleš, Jagodin otac i vlasnik uslijed rata i ekonomskih mijena propalog cirkusa, više je komična nego tragična figura te time poprima pomalo karikaturalni karakter, što ga pridružuje dominantno komičnoj verziji Glorije kakvu utemeljuje ostatak muškog dijela ansambla. Krešimir Jelić pouzdano je karikirao crkvenjaka Tomu, Tajana Jovanović previše je neprimjetna u maloj ulozi pobožne Majke čiji je značaj za rasplet zapravo veći nego što se čini. Alen Čelić, Maro Drobnić i Luka Čerjan kao trojac Klaunova pokušava ostvariti stanoviti satirički odmak, što je posebno vidljivo u sceni istresanja dvije košare pune jabuka po sceni kao asocijacije na don Florijevu bizarnu navodnu rutinu prije kupanja, ali s time se, kao ni s većinom drugih njihovih intervencija, ne događa ništa što bi značenjski, pa ni vizualno, značajnije obogatilo cjelinu.

  Kako je do tada sve djelovalo više kao lakrdija a manje sukob i propitivanje, završetak koji donosi tragičan rasplet i Jagodinu smrt, što je naznačeno ponešto doslovnom video-projekcijom riječi cirkus i šatorskog platna preko kojih se postepeno razlijeva krv, djeluje nekako gotovo previše žestoko i tragično, kao da ne odgovara duhu i intonaciji dotad viđenog.
  
  Na kraju, a ne bi trebalo biti tako, posebno na festivalu čija je jedna od temeljnih odrednica ambijentalnost, scenografija i ambijent. Rješenje Dinke Jeričević, oblikovano kao dvokatna scenska građevina s mansijama, koja možda ponajviše podsjeća na, iz kazališne povijesti poznatu pozornicu kupališnih kabina, funkcionalno je (kada Jagoda postaje Majka Božja, glumica se penje na višu razinu i tamo zauzima karakterističnu sjedeću pozu) i značenjski višestruko opravdano rješenje, što ga čini vrlo zanimljivim. No, nije u pretjeranom dosluhu s ambijentom i moglo bi sasvim dobro funkcionirati i u kazališnoj zgradi, a to vrijedi i za ostala mizanscenska rješenja.

  Splitska Glorija „u komediju stavljena“ zapravo je uspjela predstava, prvenstveno zahvaljujući uvjerljivim glumačkim interpretacijama, unatoč činjenici da se s njima dogodila i stanovita redukcija značenja koje nudi ovaj antologijski tekst.    

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 5. kolovoza 2021.       

  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište Split
  Premijera: 2. kolovoza 2021., 67. Splitsko ljeto

  Režija: Dražen Ferenčina
  Dramaturgija: Petra Mrduljaš
  Scenografija: Dinka Jeričević
  Kostimografija: Marita Ćopo
  Glazba: Igor Karlić
  Scenski pokret: Alen Čelić
  Oblikovanje svjetla: Srđan Barbarić

  Glume: Katarina Romac, Mijo Jurišić, Trpimir Jurkić, Vicko Bilandžić, Filip Radoš, Nenad Srdelić, Krešimir Jelić, Tajana Jovanović, Alen Čelić, Maro Drobnić, Luka Čerjan

Piše: