Predstava destruiranih povoda i godotovskog beznađa

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Vedrana Klepica, Južina, red. Aleksandar Švabić

• 
  
  Odlazeće dane lipnja Kazališta Marina Držića u Dubrovniku obilježilo je novim premijernim naslovom, predstavom Južina koju su, kao svoj autorski koncept, potpisali dramaturginja i autorica teksta Vedrana Klepica i redatelj Aleksandar Švabić. Bio je to završni akord ovog dijela sezone s relativno frekventnim rasporedom premijera i gostujućih predstava, izborom naslova i redateljskih ostvarenja različitih poetika i rukopisa što je pratio i primjeren interes publike ali istovremeno i dubrovačku profesionalnu kazališnu ponudu učinilo možda i previše, slikovito rečeno, šarenom bez nekog jasnijeg i dosljednijeg koncepta a opet, uzmu li se u obzir pandemijske i svekolike druge okolnosti, ponudilo naslove koji su ipak, usprkos svemu, tu istu sezonu učinile koliko toliko vidljivijom i dovoljno sadržajnom, posebice u dubrovačkoj oporavljajućoj kulturnoj zbilji.

  Južina je pak, uzmu li se u obzir konteksti, vrijeme i umjetnički potencijal dubrovačkog kazališta i možda pomalo nesretan tajming premijere, bila jedan od mogućih repertoarnih izbora koji je već u najavi budio zazore, nudio izazove, propitivao zagovore i pretpostavljao predumišljaje, pa i posljedice. Najavljena kao crna komedija „koja  deromantizira jedno od najklišeiziranijih 'psihičkih stanja' stanovnika na obali“, predstava, osim naslovom, jedva dotiče ta posebna pomaknuta stanja koja izazivaju duga juga, kiše i tmice kada potraju. Apatičnost, neuroze, depresije, rastresenosti i preispitivanja ljudskih odnosa, usuda, izgubljenosti, otuđenosti i međusobne netrpeljivosti, moglo bi se reći, prolazna su stanja koja traju onoliko dugo koliko i kako uporno puše jugo, ali onda, kada utihne, sve se vraća nekom normalnom (ili novonormalnom) svakodnevlju u kojem, htjeli to priznati ili ne, oni u čije su životne epizode ostali upisani tragovi „stanja juga“, osjećaju posljedice.
  
  

  Vedrana Klepica upisuje Južinu u živopisni izbor protagonista, zaposlenika hotela Laguna Premium Palace. Hotela nedefiniranog broja zvjezdica, ali zvučnog i komercijalnog prizivajućeg naziva koji zbog otežanih i neočekivanih loših financijskih okolnosti, promjenjivog i nestabilnog stanja na turističkom tržištu te sve prisutnijih novih i drugačijih destinacijskih trendova i izazova, ostaje ostavljen i zaboravljen, prepušten zaposlenicima koji dijele njegovu sudbinu. Na rubu podnošljivosti i izdržljivosti, rastrzani pa i sukobljeni u svojim tjeskobama koje traju, postaju dijelom paradigme vlastitih nesnalaženja, izgubljenosti i traženja. U uzaludnim pokušajima da se suoče s novonastalom situacijom, zatečeni i ostavljeni.
  
  
  
  Prepušteni sami sebi, svojim strahovima, kompleksima  i poljuljanim alibijima, koje očito prisutna južina i u njima samima još više usložnjava i produbljuje njihove frustracije pretvarajući ih u protagoniste izgubljenog smisla koji trošeći svoje rutinske, naučene i upisane dnevne rasporede, tonu u beznađe. Predvorje hotela i prostor oko recepcije mjesto je njihovih frustracija, sabirno mjesto na kojem se sukobljavaju, spotiču, gube i susreću. Njihovu zatočenost tek će unekoliko poremetiti iznenadna gošća glamurozne pojave koja će ubrzo, iz nekih nedovoljno pojašnjenih razloga, hicem iz pištolja okončati svoje putovanje. Upravo tu, na recepciji hotela Laguna Premium Palace. Njeno mrtvo tijelo u „svečanoj crnini“ na podu, melodramski je simbolički, pa i metaforični ishod pred nijemim svjedocima. U tišinu i tjeskobu utonulim zaposlenicima hotela.

  
  
  Redatelj Aleksandar Švabić slaže predstavu razuđenih fragmenata, destruirajući im povode i ishode, istovremeno propitujući i dekonstruirajući dramske situacije kadgod se naslute. Inzistirajući na takvoj scenskoj igri čestih usporavanja i ponavljanja, pa i banaliziranja u ionako prozračnom dramskom predlošku s tek naznačenim karakteristikama likova, sve se čini nekako isforsirano, mehanički i rutinski odigrano bez dubljih, pa možda i introspektivnih prepoznavanja i inicirajućih povoda, očito namjerno ostavljajući likove drame nedorečenima, njihove postupke i reakcije tek naznačenima u kaosu u kojem su zatečeni. Godotovska atmosfera beznađa logičan je i dobar izbor, ali odustajanje od mogućih nekih dubljih poniranja u eventualna depresivna stanja likova prepuštenih bezizlazu i osuđenih da, pokušavajući opstati u nametnutoj im – reklo bi se danas, samoizolaciji, igraju svoje traume, čini predstavu plošnom, jednostavnijom i nepotrebno neobvezujućom. Izvedba je, usprkos nekim duhovitim i crnohumornim prizorima, ostvarena sva u naznakama, negdje između onoga što se njome htjelo i onoga što je na kraju od nje ostalo.
  
  

  Scenograf (i oblikovatelj rasvjete) Paolo Tišljarić slaže na sceni prepoznatljive i znane dijelove hotelskog namještaja i inventara, objedinjujući prostor hotelske recepcije s restoranskim stolovima, klavirom i barskim elementima a, jednako tako, doslovan je pa možda onda i pragmatičan izbor kostima Ane Mikulić. Glazba Žarka Dragojevića dosluhna je redateljskom i dramaturškom konceptu, podcrtavajući tjeskobnu atmosferu melankoličnih priziva. Najteže je bilo glumcima prepoznati se i nametnuti u ovakvom redateljskom rukopisu koji im nije ostavljao previše mogućnosti. Ipak, svaki od njih na svoj način uspio je koliko-toliko skicozno naznačiti svoje likove, ostajući dovoljno uigran, predan i koncentriran. Zdeslav Čotić, Marija Šegvić, Bojan Beribaka, Ivana Gulin, Glorija Šoletić, Marko Capor i Ivana Ljepotica ostvarili su, usprkos svemu, dovoljno poticajne glumačke prinose uspijevajući se povremeno nametnuti i oslikati odraze i tragove Južine u kojoj su se zatekli i u kojoj su ostali zatočeni.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 16. srpnja 2021.
  
  Produkcija: Kazalište Marina Držića, Dubrovnik
  Premijere: 4. lipnja 2021.
  
  Autori koncepta: Vedrana Klepica, Aleksandar Švabić
  Autorica teksta i dramaturginja: Vedrana Klepica
  Redatelj: Aleksandar Švabić
  Scenograf i oblikovatelj svjetla: Paolo Tišljarić
  Kostimografkinja: Ana Mikulić
  Suradnik za scenski pokret i asistent režije: Damir Klemenić
  Autor Glazbe: Žarko Dragojević
  Autor fotografija: Miran Brautović
  
  Glume: Zdeslav Čotić, Marija Šegović, Bojan Beribaka, Ivana Gulin, Glorija Šoletić, Marko Capor, Ivana Ljepotica

Piše: