Živjeti glazbu do kraja

Kazalište Komedija, Zagreb: Randal Myler, S ljubavlju, Janis, red. Lawrence Kiiru

• Pomalo na brzinu osmišljena i na pozornicu postavljena glazbena priča S ljubavlju, Janis otvorila je 24. (pretpremijera) i 25. listopada (svečana premijera) glazbenoscensku sezonu gradskog kazališta Komedija na poprilično nekonvencionalan način (ovaj se tekst odnosi na svečanu premijeru 25. listopada). Neznalice koje su pod navedenim naslovom očekivale mjuzikl, prevarile su se. Doista se radi o glazbenoj priči, čak više o biografskoj monodrami s glazbenim točkama (mono – jer radnju nosi jedan lik, slavna pjevačica Janis Joplin). Djelo je, prema istoimenoj knjizi Laure Joplin osmislio i prilagodio Randal Myler, a pred zagrebačku publiku postavio ju je kenijski redatelj sa stalnim prebivalištem u Zagrebu, Lawrence Kiiru (inače, Kiiru je u Komediji prije nekoliko godina postavio sličnu intimnu glazbenu dramu Piaf).
  
  Radnja se prati prema lako prepoznatljivoj, repetitivnoj shemi u kojoj glazba ne igra onakvu ulogu kakvu ima u klasičnom mjuziklu: glazbeni brojevi strogo su odvojeni od glumačkih – kao da su dva svijeta međusobno odvojena i kao da nemaju zajedničkih dodirnih točaka. U središtu su pisma koja Janis od početka svoje karijere (i prvih glazbenih koraka u San Franciscu) piše roditeljima. Osim putem pisama glasno izgovorenih publici, Janisin se životni put prati putem kraćih intervjua koje ona naizmjenično daje jednoj novinarki i jednom novinaru. Te intimne sličice iz privatnog života izmjenjuju se s prikazima njezinih javnih nastupa. Zato je u pozadinu pozornice postavljen stage na kojemu nastupa stara Janis – ona koja je kao ikona nadživjela samu sebe.
  
  Intimno-javna okosnica omogućila je dvostruki prikaz Janis Joplin. Janis s pozornice pjevala je Zdenka Kovačiček, jedna od naših najeksplozivnijih, najnekonvencionalnijih i najekspresivnijih pjevačica rocka, bluesa i soula. Doista odličan odabir, naročito ako se uzme u obzir da je predstava S ljubavlju, Janis omogućila Zdenki Kovačiček da proslavi vlastitu bezvremenost – pedeset godina zapaženog umjetničkog djelovanja. Ali, premda programska knjižica ističe da Kovačiček ima veliko iskustvo u kazalištu (posebno se izdvaja njezina uloga babe Urše u rock operi Grička vještica Metikoša, Krajača i Prohaske), njezino glumačko iskustvo za ovakvu predstavu gdje je jedan lik nositelj radnje, ipak nije dovoljno. To se naročito osjetilo na početku, gdje je bila sama na pozornici – bez svojih pjesama, bez svog banda i bez svog alter-ega, glumice Marije Borić.
  
  No taj se nedostatak osjetio samo u uvodu, jer je predstava (a i redatelj) tražila isprepletanje trenutnih događaja (ono što Janis sada doživljava) i budućnosti (onoga što ikona, sada kao boginja Mudrosti, komentira u vlastitom životu). Dva vremena i dva monologa događala su se na pozornici paralelno, što im je davalo osobitu živost te je pokrivalo predvidljivu shematsku strukturu samoga Mylerovog djela.
  
  S druge strane, mlada Janis, Marija Borić, svoju je glumačku ulogu odigrala doista sjajno. Glumica je potpuno slobodno prenosila sumnje, unutarnje emocije, strahove i brige koje Janis Joplin nije pokazivala na pozornici nego ih je zapisivala (ne previše brižnim) roditeljima. Borić je utjelovila lik mlade, buntovne djevojke, nedovoljno zrele, a opet prepune želje da – bez obzira na svoje poroke (piće i drogu), bez obzira na iznimno teške životne uvjete (naročito na početku karijere) – potpuno i do krajnjih granica živi svoju glazbu. No kako su Marijine pjevačke mogućnosti solidne, ali se ne mogu nositi s onima Zdenke Kovačiček, glumici je dano da pjeva samo poneki Janisin evergreen, premda je nekoliko izvela zajedno s nenadmašnom Zdenkom (zapravo, odlična je redateljska ideja da se dvije Janis – glumica i pjevačica – uopće ne natječu; nego se međusobno nadopunjavaju na način da svaka čini ono u čemu je najbolja).
  
  Osim dviju Janis, na pozornici se povremeno pojavljuju dvoje novinara. Ove su dvije uloge nepjevane, govorene, pa je i kod njih bila važna glumačka sposobnost izvođača. Jasna Palić-Picukarić kao nespretna novinarka s početka predstave odlično se nosila s ulogom: trebalo je nespretnicu pretvoriti u spretnicu. I stvarno, njezin lik postaje karijeristicom koja svoje mjesto nalazi u uglednoj televizijskoj kući i kojoj, zapravo, ni do čega nije stalo (kada nabraja smrti slavnih osoba, pa i onu Janisinu, Jasna Palić Picukarić pokazuje kako njezinu novinarku zanima samo vlastiti izgled i proboj u svijetu medija). Novinar je, međutim, drugačiji (glumi ga odličan Davor Svedružić). On s Janis razgovara kao sa živim bićem, upozorava je, savjetuje je. Njegov cilj nije samo dobiti ispeglane odgovore (koje ona, kako se vidi u predstavi, nikada nije davala), nego upoznati je kao mladu ženu od krvi i mesa – odnosno predstaviti je javnosti onako kako se to nastojalo učiniti samom predstavom S ljubavlju, Janis.
  
  Sve u svemu, glazbeno-biografska predstava S ljubavlju, Janis solidno je osmišljena i izvedena – sigurna sam da je oduševila sve poklonike Janis Joplin. U predstavu se dobro uklopio i band, u kojemu su svirali Branko Bogunović-Pif (električna gitara, akustična gitara, vokal), Tomas Krkač (bas gitara, vokal), Neven Mijač (usna harmonika, gitara, vokal), Krešo Randić (bubnjevi) i Danko Krznarić (klavir, orgulje, vokal). No moram primijetiti da su njihove izvedbe pjesama bile preglasne. Izloženi decibeli bi odlično odgovarali kakvom stadionu, kakvom Domu sportova ili bilo kojem drugom mjestu koje može primiti mnoštvo rasplesane publike. No kazalište Komedija je malo, pa je zvuk trebalo prilagoditi veličini prostora i predstavi. Naime, nakon odličnih, ali zaglušnih i eksplozivnih izvedbi pjesama, dijalozi su zvučali previše tiho – trebalo je neko vrijeme da se uho navikne na novu razinu glasnoće. Evo, je zasmetalo, jer ipak, izlazak na predstavu u kazalište Komedija nije izlazak na rock koncert Zdenke Kovačiček. A o ostalome, sve najbolje.
  
  © Irena Paulus, KULISA.eu, 26. listopada 2008.

Piše: