Magična inscenacija temeljnih značenja Krležinog originala
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Miroslav Krleža, Aretej, red. Ivica Buljan
-
Četiri gotovo identične bijele sobe okreću se na pokretnom dijelu pozornice, a razlikuju se jedino po buketu tulipana u vazi – svježih ili ocvalih i po deformiranom zidnom satu koji pokazuje različito vrijeme. Pri okretanju soba, bez obzira na smjer, izmjene su iste, što sugerira da vrijeme ne ide naprijed nego se vrti u krug, onemogućavajući izlaz iz situacije u kojoj korumpirani moćnici uništavaju svaku individualnost koja im se ne prikloni. Scenografija je djelo iznimnog eksperimentatora, video-umjetnika i performera Dalibora Martinisa koji je prvu, vrlo efektnu scenografiju napravio prije desetak godina za izvedbu Gospode Glembajevih ljubljanskog Slovenskog narodnog gledališča u režiji Ivice Buljana.
I tada je odnos prema vremenu bio i scenografski naglašen velikim satovima koji su mijenjali veličinu i oblik, što nije bio samo put prema aktualizaciji, jer niti scena niti vrsni kostimi Ane Savić Gecan (koja je jednako dojmljivu i svrsishodnu kostimografiju napravila i u ovom Areteju) nisu samo razbili okvire zagrebačkog salona između dva svjetska rata i relativizirali vrijeme i prostor, nego su i omogućili redatelju duboko prodiranje u društvene i međuljudske odnose a još više u mračne dubine čovjekove duše, čime je na temelju Krležinog teksta stvorio svoj svijet koji je precizno pokazao njegov svjetonazor i osjećanje suvremenosti, a pritom zadržao i većinu značenjskih slojeva originalnog teksta.Odnos prema vremenu bitan je element i teksta Areteja, posljednjeg komada Miroslava Krleže, objavljenog 1959., dvadeset i osam godina nakon prethodne Lede. Iste 1959. godine praizveden je u zagrebačkom HNK-u i u tri i pol godine prikazan dvadeset i osam puta, ali se na njegovo ponovno pojavljivanje na toj pozornici čekalo gotovo šest desetljeća. Radnja se zbiva na dva vremenska plana – pred početak Drugog svjetskog rata dva cijenjena liječnika apatrida razgledaju vilu carskog liječnika Areteja iz trećeg stoljeća, u kojem se radnja nastavlja da bi se na njenom završetku Aretej pojavio pred apatridima. Puni naslov teksta, koji se najčešće označava kao drama, jest Aretej ili legenda o svetoj Ancili rajskoj ptici kojeg Krleža označava fantazijom u pet slika, što podsjeća na Legende kojima je započeo svoje pisanje za kazalište i s kojima ga sličnost prosedea povezuje više nego s prethodnim glembajevskim ciklusom koji je na cijeni kao vrhunac njegovog zrelog dramatičarskog razdoblja.
U okviru takvog postupka uvjerljivo funkcionira Krležino prelaženje iz jednog u drugo vremenski vrlo udaljeno doba u kojima se ponavlja pritisak vlasti na liječnike da svojim potpisom verificiraju političko umorstvo kao smrt od bolesti, što potkrepljuje Krležinu tezu o tome da živimo u barbarskoj civilizaciji u kojoj je „koeficijent svega što je ljudski dostojno čovjeka sveden na minimum“. U tom okviru Krleža nijansirano i vrlo argumentirano prikazuje odnos vlasti i intelektualaca (znanstvenika i umjetnika), način na koji se iz pučkih legendi i neistinitih podataka stvaraju legende koje koriste i Crkvi i razvoju turizma, informativne (danas bi se reklo medijske) manipulacije ili razvitak znanosti na dvojbenim pretpostavkama.
No iako mjestimice pruža mogućnost za kreiranje spektakularnih scena, Aretej je ipak najbliži Teatru ideja koji je neko vrijeme nakon Drugog svjetskog rata bio jedna od važnijih kazališnih tendencija, ali tu poziciju nije dugo zadržao jer je previše diskusija gasilo njegovu scensku živost. Zato se na sceni pojavljuje rjeđe od ostalih Krležinih djela, ali da u njemu ima potencijala za stvaranje iznimne predstave ako redatelj nađe načina kako da svoju i piščevu viziju poveže posebno inventivnim režijskim pristupom, pokazala je originalna ambijentalna izvedba tog komada na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Georgija Para koja je od 1972. do 1980. izvedena trideset i pet puta, postavši ne samo jednim od vrhunaca Igara nego i cijelog našeg kazališta sedamdesetih godina prošlog stoljeća.Takav zahtjevan zadatak preuzeo je sada u HNK-u Ivica Buljan, pronalazeći način kako na temelju tog teksta ostvariti svoj scenski svijet posebnog svjetonazora uz čuvanje temeljnih značenja Krležinog originala, a sve u okvirima vremena koje se ne kreće uobičajenim tijekom prema naprijed nego se vrti u krug, kako naznačuje i Martinisova scenografija u uvodnom prizoru. U taj zatvoreni vremenski krug uvodi današnjicu i time što proganjane osobe postaju žene (kao naglašavanje problema položaja žena u suvremenom društvu).
Tako apatridi postaju apatritkinje koje Alma Prica i Ksenija Marinković tumače dojmljivo povezujući smirenost ponašanja i unutrašnje pritiske s kojima se moraju nositi, a Vlasta Ramljak kao ugledna dr. Morgens dramatične trenutke prikazuje u lomljenju između autoritativnog nastupa i pritiska (identičnog Aretejevom) u trenutku kada se nađe u situaciji da bi svojim liječničkim ugledom trebala opravdati političko umorstvo. Čak je i Čičerone postao turistička voditeljica koju Vanja Matujec uvjerljivo igra kao suvremenicu koja samo želi obaviti posao i zaslužiti honorar. Zanimljivo je pritom da je prava glavna ženska uloga Livija Ancila, Aretejeva nevjerna supruga kršćanka koja je ubijena i kasnije zato proglašena sveticom, postavljena potpuno drugačije – toliko je nakićena odjećom i ukrasima (koji joj pokrivaju i glavu) da je se gotovo ne vidi, pa joj Jadranka Đokić tek snažnom glumačkom osobnošću uspijeva dati poneke ljudske karakteristike, iako je koncepcijski namjerno pretvorena iz ljudskog bića u mit, ili preciznije – u način kako mit nastaje.U tom postupku važnu ulogu imaju i mediji. Na to upućuju i uloge koje sugestivno izvodi Lana Barić. U radnji koja se zbiva 1938. igra udovicu sina dr. Morgens kojeg su na ulici ubili pripadnici diktatorskog režima, ali i kostimom i načinom igre djeluje potpuno kao mlada samosvjesna žena današnjice. Kao takva naša suvremenica na samom početku intervjuira Dalibora Martinisa o njegovoj scenografiji koja se okrene i nakon toga ih se samo čuje ali ne i vidi. Za to vrijeme na sceni se pojavljuju neki od glumaca, ali i ljudi iz tehnike, te sve počinje nalikovati na jednu od proba predstave. Pritom se miče uvodna scenografija bijelih soba iz koje se na asketski opremljenoj pozornici ostavljaju samo stolice, a u sredini podiže nakošeni veliki ekran na kojem će se gotovo kao na zrcalu (najprije deformiranom, a potom jasnom) pojavljivati izravni prijenos video-snimanja pozornice iz gornjeg rakursa. Te promjene i početak radnje povezuje opet Lana Barić efektnim songom (a tako će predstavu i završiti).
Sve to nije samo pokazatelj formativne snage medija (a među njima i teatarske scene) nego i pokazatelj da Ivica Buljan u tu kružnu zatvorenost vremena koje ne napreduje suvremeni svijet ne dovodi prikazujući neke elemente stvarnosti nego predstavljajući kazalište kao dovršenu i potpunu sliku današnjice. Na taj način teatralizirana sadašnjica omogućuje izvanrednom Milanu Pleštini da silnom energijom i glumačkom ekspresivnošću Areteja predstavi kao središnju točku tog kazališnog svemira koji postaje složena slika svijeta i povijesti koji se isprepliću. Takav Aretej je biće veće od života, pa ga zato ne mogu dosegnuti niti uvrede njegove žene ni prijetnje Kaja Anicija Severa (Mislav Čavajda), izvršitelja carevih naredbi, a niti bahatost njemu sličnih novovjekih tajnih policajaca. Zato su muška lica epizodisti bez pravih moći, pa ih primjereno tome funkcionalno tumače i njihovi interpreti – od Ivana Colarića kao Krisipa (nadzornika Aretejevih robova) do Dušana Bučana (barun Van der Blooten), Damira Markovine (crkvenjak), Tina Rožmana (maître d'hôtel) te Filipa Vidovića i Marina Klišmanića koji se povremeno duhovito poigravaju s važnošću čuvara groba svete Ancile.U kazalištu kao svijetu u kojem vrijeme ne prolazi, ali koje je ipak i slika suvremenosti kao trenutka u kojem je nastalo, o pitanjima savjesti, etičkim dvojbama, življenju dostojnom ljudskog bića, odnosu znanosti i dehumanizirane vlasti i pitanjima na koja prvenstveno sebi intelektualac treba odgovoriti Aretej može razgovarati jedino sa ženama koje doživljavaju najteže situacije, a to su ovdje liječnice pod pritiskom autoritarne vlasti u predvečerje Drugog svjetskog rata. A ta situacija može djelovati uvjerljivo samo zahvaljujući scenskoj magiji kojoj bitno pridonosi Milan Pleština, vješto iz naizgled naivnog nesnalaženja u novoj eri izvlačeći sugestivan način da o bitnim problemima progovori iz neočekivanog očišta.
Aretejeva mudrost ipak je na granici pretjeranosti i prijeti dociranjem, bez obzira na to što ga je kroz vrijeme provela Rajska ptica (u kasnije nastaloj legendi o svetoj Ancili paradoksalno spojena s njegovom suprugom), no tada zalazeći u povijest znanosti, on će se sa svojim sugovornicama složiti u visokoj ocjeni teze svog rimskog prethodnika Galena o tome da ne postoji ništa savršenije od ljudske ruke, ali će je ipak relativizirati podatkom da Galen nije mogao secirati ljudsku ruku (jer se takav postupak u njegovo doba kažnjavao smrću) nego je do takvog zaključka došao eksperimentima s majmunskom rukom. Time pred sam kraj značenjski bogate predstave uspostavlja sumnju u nepromjenjivost znanstvenih istina, ali i neophodnost preispitivanja općeprihvaćenih stavova, što je dodatna vrijednost ove izrazito osobne Buljanove interpretacije Krležinog Areteja.©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 22. lipnja 2021.
Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
Premijera: 8. lipnja 2021.
Redatelj: Ivica Buljan
Adaptacija teksta i dramaturgija: Vid Adam Hribar
Scenograf: Dalibor Martinis
Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
Skladatelj: Mitja Vrhovnik Smrekar
Oblikovatelji svjetla i videa: Sonda 4, Toni Soprano Meneglejte
Asistent redatelja: Patrik Sečen
Asistentica scenografa: Andrea Lipej
Asistentica kostimografkinje: Ana Trišler
Glume: Alma Prica (Apatritkinja A), Ksenija Marinković (Apatritkinja B), Vanja Matujec (Čičerone), Milan Pleština (Aretej), Jadranka Đokić (Livija Ancila), Ivan Colarić (Krisip), Mislav Čavajda (Kajo Anicije Sever), Vlasta Ramljak (Doktorica Morgens), Lana Barić (Klara Anita), Filip Vidović (Prvi čuvar groba svete Ancile), Marin Klišmanić (Drugi čuvar groba Ancile), Dušan Bućan (Barun van der Blooten), Damir Markovina (Crkvenjak), Tin Rožman (Maitre d'hotel)
Piše:
Kurelec