Vrhunska ilustracija proze u monodramskoj kazališnoj formi
StudioChekhov, Zagreb: Virginia Woolf, Ivana Buljan Legati, Marina Petković Liker, Soba za pogled, red. Marina Petković Liker
-
Tekstovi engleske spisateljice Virginije Woolf ostvarili su i, kao što je vidljivo iz brojnih prerada, oponašanja i postmoderni omiljenih referenci, ostvaruju izniman utjecaj u zapadnoj kulturi. Stoga predstava Soba za poglede, nastala prema priči iz autoričine zbirke Kuća duhova, nije nikakav izuzetak ni iznenađenje. Monodrama u režiji Marine Petković Liker a u izvedbi Ivane Buljan Legati, koja je napravila i dramatizaciju, nakon nekog vremena izvedena je u zagrebačkoj Uraniji, sve zanimljivijem mjestu nezavisnih kazališnih izvedbi; prostorno malenom, no mjestu – kako to pokazuje program, velikih izvedbenih potencijala.Faktura Virginije Woolf, sva u modernističkim narativnim oblicima unutarnjeg monologa i razlomljenosti misli i slika, dakako, nije na prvi pogled osobito kazališna niti je njezina dramatizacija i pretvaranje u dramsku formu – pa makar ona bila i monodramska, lagan i jednostavan posao. Ivana Buljan Legati odlučila se – što postaje vidljivo vrlo brzo u izvedbi, već nakon uspostavljanja temeljnih odnosa i gledateljskih konvencija – dakle već u prvim minutama, na minimalne zahvate, omogućivši predlošku da progovori koliko je god to moguće s obzirom na različitost medija. Glumica tako vrijeme na sceni provodi izgovarajući duge replike sastavljene od dijelova predloška, povremeno čak bez nekog vidljivog ili opravdanog razloga prelazi iz hrvatskog prijevoda (Sanja Lovrenčić) na engleski izvornik.
Monodramska forma gotovo uvijek u sebi, s obzirom na fokus na jednog glumca – pa čak i onda kada taj glumac ostvaruje više likova, nosi ispovjednu, subjektivnu notu, jer gledatelji nemaju kome vjerovati do glumcu, odnosno liku kojeg glumac utjelovljuje. Razumljivo je i logično stoga da je i u ovoj predstavi modernistička pripovjedna forma pretočena u monodramsku kazališnu formu, osobito s obzirom na čuvanje izvornog jezika, stila i impostacije. Međutim, time je dobiven i određeni efekt dramske ilustracije umjesto karakterizacije, nadahnutog govorenja proze umjesto oblikovanja lika, efektnog i glumački superiornog, no ipak u osnovnoj strukturi – modernističkog recitala s postmodernističkim doticajima.Isti dojam samo podcrtavaju i pojačavaju naglašeno apstraktna i zahtjevna koreografska rješenja, čiji se smisao može tražiti tek u upisivanju, te kostimografija (Zdravka Ivandija Kirigin) obilježena suptilnom bizarnošću, poigravanjem vrijednostima i očekivanjima, osobito pri kraju izvedbe, kada kostimom ali i scenom uopće počinje dominirati pernata perika.
Ivana Buljan Legati izvedbu ostvaruje u sublimnim, preciznim tonovima, osobito rafinirano izgovarajući istovremeno teške, nepronične, ali i banalne misli (anti)junakinje Mabel Waring, u čijem se unutarnjem monologu, umnom svijetu priča odvija. Kombinacija svih elemenata glumačke dispozicije, a posebno pokreta, geste i glasa dovedena je gotovo do savršenstva te se pokazuje vrlo uzornom, gotovo poučljivom onim gledateljima koji se i sami bave ili su zainteresirani za taj segment cjeline izvedbe, koji u monodrami češće izbija u prvi plan.
Međutim, ni ta i takva gluma nije sasvim nadoknadila osjećaj da je Soba za poglede mnogo više vrhunska dramska ilustracija proze, a manje punokrvna monodrama centrirana oko glumičine izgradnje lika. No, to ne umanjuje mnoge kvalitete predstave koja može poslužiti kao uzoran primjer glumačke vještine, a donekle i temeljito uzorkovanje i, raspoloženoj publici, prezentiranje dosega specifične snage proze Virginije Woolf.© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 16. lipnja 2021.
Produkcija: StudioChekhov, Zagreb
Premijera: 06. i 07. svibnja 2021., KUC TravnoRežija: Marina Petković Liker
Dramatizacija: Ivana Buljan Legati
Scenografija i kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin
Glazba: Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović MrleGlumi: Ivana Buljan Legati
Piše:

Žganec-Brajša