Freudenreich kao glumac ili ljubimac svekolikog općinstva

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (14. dio)

  • Josip Freudenreich (Nova Gradiška, 6. listopada 1827. – Zagreb, 27. travnja 1881.) Glumački talent vidio se od početka, a on ga je očito dobro razvio u petnaestak godina glumljenja na turnejama po monarhiji. Milan Simeonović, njegov mlađi kolega, piše knjigu o hrvatskom kazalištu u kojoj zapisuje odjeke  na Freudenreichove glume. O Freidenreichovom nastupu u siječnju 1855. (imao je tada 28 godina) kritika veli: „U gospodina Freudenreicha upoznali smo vještog glumca koji će hrvatskom kazalištu biti od velike vrijednosti. Gosp. Freudenreichu pleskalo ushićeno općinstvo veoma mnogo“. I u lipnju te godine kritika ga hvali:  „Taj mladić je uistinu bio pun talenta  i stekao je već potpunu teatralnu vještinu. Igra mu je puna vatre – ispravna čuvstva i potanke karakteristike. – Izgovor mu je dobar. On ima sva svojstva koja se iziskuju od vrsnog glumca. Njegova marljivost neka služi svima za ugled“. Kada je krajem te godine „glumio Živana u 'Mejremi' on je tom prilikom i opet dokazao da zaslužuje s pravom naslov 'ljubimac općinstva!'“.

    Takvih bi se citata moglo navesti nebrojeno jer su se pohvale nastavile i kasnije. Josip Freudenreich doista je „s vremenom postao vladarom pozornice, ljubimcem općinstva i svega naroda“ u čemu se slažu svi suvremenici, pa će i August Šenoa (onaj koji je napadao i Freudenreicha i Demetra dok nije sam postao direktor kazališta) u nekrologu u Viencu napisati da je Freudenreich bio „u Zagrebu van reda popularan i poznat“, pri čemu ovo van reda znači izvanredno. 

    Josip FreudenreichJosip Freudenreich kao austro-ugarski car Franjo Josip 1.

    Kako smo vidjeli, Domorodno društvo otišlo je iz Zagreba jer nisu bili dovoljno dobri glumci pa ih, unatoč gorljivosti za stvaranje narodnog kazališta,  zagrebačka kazališna publika nije htjela dugo gledati. Nacionalno ushićenje je moglo biti na premijeri nove hrvatske drame kako god da se odigrala, ali u svakodnevnom repertoaru publika je tražila dobru glumu. Freudenreich je 1960. imao desetak glumaca koji su igrali gotovo svaki dan, a on je nosio glavne uloge – sedamdeset do osamdeset u jednoj sezoni. Bez obzira na vlastite glumačke preferencije, raspon tih uloga je bio izrazito širok. Antonija Cvijić će reći: „U pomankanju vještih glumaca stao je sada Freudenreich da svoje glumačke sposobnosti izgrađuje za sve struke, premda su mu spoljašnost i temperament bili predestinirani za vedru umjetnost. (...) Silnom stvaralačkom snagom promjenjivošću i prilagodljivošću uspjelo mu da se snađe u svim strukama: danas mlad junak, sutra brbljava baba, zatim intrigant, kralj Zvonimir, krojač, itd.“

    Antonija Kassowitz-Cvijić (Zagreb, 17. siječnja 1865. - 18. prosinca 1936.), hrvatska spisateljica i pedagoginja

    U to je vrijeme fizička predispozicija za neku ulogu bila ključna za glumčev uspjeh (o čemu više u idućem poglavlju). Upravo zato što kasnije nije imao fizičku predispoziciju za neke uloge (nije imao npr. Fianovo   „gospodstvo“ za salonske junake i herojske uloge), činjenica da ih je mogao  odigrati u najmanju ruku za pohvalu ako već ne za svekoliko oduševljenje, dokazuje da je bio vrstan glumac. Ili je imao doista svestrani talent ili je imao znanje stvaranja uloge iznutra, ono što danas rade glumci ali u puno dužem vremenskom periodu proba od onoga što je Freudenreich imao na raspolaganju.

    Njegove su korisnice (predstave čiji prihod ide glumcu a on bira tekst i ekipu s kojom to postavlja) bile uvijek prepune, često mu je „općinstvo srdačno pljeskalo i pozdravljalo svog ljubimca“, rado su se obilježavale i sve obljetnice –kako njegove tako i njegovih Graničara. Naročito je svečana bila spomenuta proslava njegova jubileja 1871. na kojoj su izvedeni Graničari za koje je Ivan Zajc skladao novu uvertiru, Ivan Trnski napisao prigodne uvodne stihove, bilo je puno cvijeća i hrvatskih barjaka, pljeska i klicanja. August Šenoa, tadašnji direktor drame, uručio mu je srebrni kalež na kojem je pisalo „Prvom hrvatskom glumcu, u znak priznanja, na uspomenu“, a nakon toga slijedio je velebni banket.

    Ivan Trnski (Nova Rača kod Bjelovara, 1. svibnja 1819. - Zagreb, 30. lipnja 1910.), hrvatski književnik, prevoditelj i zagonetač. Pisao je pjesme, pripovijetke, dramske igrokaze i zagonetke. Prvi je predsjednik Društva hrvatskih književnika.Zaključno, njega je zagrebačka publika gledala više od deset godina svaki dan u glavnoj ulozi u nekoliko stotina najrazličitijih uloga i silno ga je voljela, što znači da je doista bio odličan glumac. 

    Freudenreich nije završio formalno obrazovanje tog vremena (nema završen studij) ali je bio ne samo talentiran, nego i izrazito obrazovan za svoj poziv u kazalištu na način kako su se u to vrijeme glumci i redatelji obrazovali. Šegrtovanjem i radom u struci.

    Za potrebe kazališta Freudenreich preveo je i adaptirao više od 80 djela svjetskog repertoara, a prevodio je s njemačkog i madžarskog. Uz to je glumio i režirao u više stotina djela, pa je poznavao sav europski  repertoar tog doba (kako suvremene tekstove tako i klasiku i to u svim spomenutim žanrovima tog doba) što je broj koji teško da su svladali mnogi onog vremena koji su završili (ili tek studirali kao Matoš) medicinu, pravo ili neki sličan studij, a koji se prema današnjim kriterijima smatraju obrazovanima. Osim što je prevodio, uz Demetra je i Freudenreich akcentuirao tekstove za glumce (dakle, znao je odlično hrvatski jezik), adaptirao za ansambl (da bi, kao redatelj, dobio najbolje od svakog glumca) ili lokalizirao na naše prilike (što je nužno za bolje razumijevanje i prijem teksta kod publike, kao što znamo iz npr. dubrovačkih frančezarija, adaptacija klasicističkih komedija).

    (nastavlja se...)

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 11. lipnja 2021.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Sanja
Nikčević