Vizualno dopadljiva sentimentalna slika odlazećeg gospodstva

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Ivo Vojnović, Maškarate ispod kuplja, red. Paolo Tišljarić

• 
  
  U repertoarnim prebiranjima i prebrojavanjima novije kronologije Kazališta Marina Držića s različitim uspjesima i ishodima igrane su predstave u kojima se, razumljivo, posezalo za dubrovačkom dramskom baštinom. Uvijek su se takvi izbori, naročito kod dubrovačke publike, dočekivali s posebnom pozornošću, pa i privrženošću i usprkos relativno čestim promašajima, pa i previdima, ostajali su ipak upisani u dubrovački teatropis i najčešće, kako to obično biva s takvim repertoarnim improvizacijama, vrlo brzo zaboravljani. Uz nekoliko rijetkih iznimki, glumačkih i redateljskih ostvarenja koja se pamte iz ipak malo davnijih godišta. Najčešće su to bile izvedbe koje su se kratko zadržavale na repertoaru, malo igrale i samim tim trošile svoje zaslužene pa i obvezujuće izbore – naslove i autore koji naprosto dubrovačku profesionalnu kazališnu kuću obvezuju, ne ostavljajući značajniji trag i svoju poželjnu, očekivanu i svaku moguću relevantnost u hrvatskom glumištu.
  
  
  
  Već u najavi novog dubrovačkog uprizorenja Maškarata ispod kuplja Iva Vojnovića otvoreni su oni znani i očekivani empatijski zagovori publike koja s radošću dočekuje i prati takav odabir, pristajući unaprijed na moguće sumnje, iznevjerena očekivanja i nesporazume. Naprosto, Vojnović je autor koji u Dubrovniku ima posvećenu publiku koja rado pohodi izvedbe u kojima će slušati pomalo zaboravljeni dubrovački govor, conte Ivove nostalgične i sjetne slike grada koji je opjevao i likove koji s utihnulom patetikom, iz ostavljenih albuma i elegičnih uspomenara, izranjaju iz svijeta „mrtvijeh stvari“ i zatiču nas uvijek sentimentalne, pa i u ovom vremenu „novonormalnom“.
  
  Čini se da je takvu sudbinu neispunjenih očekivanja, pa onda i opraštajućih prizivanih ushita, sustiglo i novo dubrovačko uprizorenje Maškarate ispod kuplja, predstave koja je tek površno i uopćeno otvorila neke moguće inspirativne, dublje i poticajnije zagovore ove Vojnovićeve drame koju je u završnim akordima svoga dramskog pisma napisao u Nici 1922. s premijerom u Pragu, kojemu ju je i posvetio: „Praze Mé Milence. Spisovatel“ – kako je i otisnuto u uvodnim stranicama drame koju je objavila Naklada Kr. zemaljske tiskare 1922. u Zagrebu.
  
  

  Vojnovićeva komorna drama Maškarate ispod kuplja, složena u „tri časa jednog pokladnog scherza“ turobna je, bolna, sjetna ali i elegična, melankolična i romantična slika odjeka i posljedica odumiranja moći, bogatstva i propasti dubrovačke vlastele, sutona i pada Dubrovnika, prepuna reminiscencija na amblematsku Dubrovačku trilogiju. Maškarate ostaju intimnom autorovom posvetom bez političke podloge, utopijskih zagovora, izgubljenih pokrića, stereotipa i punoće vlasteoskog mita. Elegični i opori otkucaji nekadašnjeg „gospodstva“ i životnih ura posljednjeg odlaska gospođa „u koroti“ u suton koji traje i iz kojeg nema povratka.
  
  Ovoj temi Vojnović se opsesivno vratio nakon gotovo dvadeset godina, ispisujući dodatni post scriptum svom slavnom triptihonu, dramom protkanom opsežnim proznim komentarima i didaskalijama, začudnim malim poetskim lirskim pojašnjenjima, čineći dramu čitatelju prohodnijom, razumljivijom i uzbudljivijom, ali eventualnom redatelju i dramaturgu i zahtjevnijom i delikatnijom, ogluši li se na takvu intenzivnu  sveprisutnost „piščeva glasa“.
  
  Sam naslov drame višeznačan je i odražava sve ono što će se dogoditi i odigrati i u kojoj i kakvoj situaciji i poziciji zatičemo likove i, napokon, sudbine protagonista koji žive svoje osobne maškarate, pa onda i zablude, nade i prizive u kojima se želi još jednom ignorirati, pa i prešutjeti istina. Onaj stvarni život bez maski i maškaranih balova i očajnih i depresivnih zatomljenih sudbina. Maškarate, osim žanrovskih reminiscencija na dubrovačku tradiciju takvih dramskih vrsta i tragova, ne slučajno u množini, prokazuju pokladnu atmosferu Grada, oslikavaju svakodnevnicu, glumljene prijetvorne igrokaze ostarjelih vladika, kao i isforsirano oživljavanje pokladnih kućnih zabava dubrovačke vlastele sa svojim „maškarama“, kao što su Maškarata gospođa antikijeh, Maškarata gospara antikijeh, Maškarata mladića i, najposlije, Maškarata mistična u kojoj će se svi, kad-tad, naći. Grad tako postaje pozornica tradicionalnih pokladnih festa na kojoj Vojnović ostavlja svoju malu intimnu maskeratu o dvjema ocvalim i ostarjelim vladikama i tihoj skrivanoj smrti njihove sluškinjice „ispod kuplja“.
  
  Njegov „scherzo“ događa se „u kući Nikšinica od 2 do 5 ura pobjed zadnjeg dana od poklada god 185*. „Ispod-kuplja“ i u „Salunu“. „I to sve pak u hladu gradskog zvonika – gdje zija raspečeno oko Gradske Ure, nad kojom su brončani vitezovi – Zelenci – kako ih je narod okrstio! – nemilostivo mlatili kao po nakovalu, obdan i obnoć, svaku uru, čim bi se koja pomolila na prozorac vremena i života“. Odbrojavajući im godine. Kako je zapisao Luko Paljetak: „Vojnović u ruci drži Dubrovnik kao što grobar u ruci drži lubanju, kao čašu slatku od gorčine, gorku od sladosti“.
  
  

  Redatelj Paolo Tišljarić, koji se ovom prilikom potpisuje i kao scenograf i onaj koji je odabrao kostime, okuplja dio nevelikog dubrovačkog glumačkog ansambla, možda i nepotrebno upotpunjen s nekoliko gostujućih glumaca koji, pokazalo se, nisu bili ono nužno i potrebito osvježenje ili, kako bi se očekivalo, dodatni kreativno provokativan izbor. Njegove Maškarate ispod kuplja pokušavaju zadržati sve bitne sastavnice drame životnih pa i povijesnih usuda dubrovačkih vladika i njihovih zatomljenih i neostvarenih ljubavi i slijed umiranja koji suštinski određuje njihove živote, svakodnevnicu i odrazne slike Grada koji ih je iznjedrio i u koji će utonuti u zaborav kao i mnogi iz njihova odlazećeg staleža prizivajućeg „gospodstva“, „držanstva“ i nezaborava, nekadašnje moći i potrošene slave. Slažući izvedbu naglašene teatralizacije, povremenih egzaltacija, povišenih tonova, patetičnih dijaloga i monoloških usklika pa i logičnih, Vojnoviću imanentnih melodramskih inzistiranja, odustaje od intimne, tjeskobne atmosfere Vojnovićevih utiha, sjeta i bolnih introspektivnih životnih sudbina u igri sjena prošlosti onih zatočenih „ispod kuplja“ i onih anakronih hinjenih, isforsiranih i ispraznih maškarata i posjeda u „salunu“.
  
  U zahtjevnim, ponegdje i nužnim dramaturškim rezovima, ali i suvišnim dopisivanjima (kao što je možda nepotrebno ubačen čuveni monolog Orsata iz prvog dijela Trilogije) i čestim koreografiranim prizorima (Matea Bilosnoć) koji traju i u kojima se potire tjeskobna jeza utrnulog svijeta, ne uspijeva dubinski iščitati tragičnu ostavljenost jednog umirućeg poretka i one fine filigranske nijanse, ali i privlačnosti melankolične, elegične i nostalgične atmosfere koja prožima Vojnovićevu dramu u svakom od prizora koji se pretapaju i nižu, kako je netko zapisao, kao prosuta zrna „kralješa“.
  
  Tome pridonosi i jednostavna, u naznakama znakovita i zorna i na simboličnoj razini logična oskudna scenografija, pa se veći dio predstave odigrava na praznoj sceni u kojoj će se dogoditi cijeli „drugi čas“ ali i završna živa slika svih u Maškarati zatočenih. Kako je pojašnjeno, zbog financijskih ušteda kostimi su probrani iz fundusa kazališta, Dubrovačkih ljetnih igara i Linđa s, u programskoj knjižici pobrojanim kostimografima, a odabrani kostimi Nikšinica primjer su vrhunskog kostimografskog umijeća i šteta je što i ostali izbor nije mogao slijediti njihov visoki umjetnički standard. Glazba Žarka Dragojevića važna je sastavnica predstave u koju unosi sudbinske tonove i efektne interludije koji se pretaču u odabrane ulomke Mascagnijeve Cavallerije rusticane i Verdijeve Traviate.

  U tako zamišljenom redateljskom rukopisu s nekoliko uspjelih scenskih slika obogaćenih svjetlosnim (Vesna Kolarec) i tonskim efektima, teško su se snalazili glumci. Zgusnute poetske, intimističke i lirske Vojnovićeve rečenice ostajale su u zraku, izgovorene i izgubljene u prostoru tek kao eho stvarnih jecaja, šapata i uzdaha u koje su davno utonuli likovi Maškarate. Srđana Šimunović (Gospođa Jele) i Jasna Jukić (Gospođa Ane) kao sestre Nikšinice, vladike dubrovačke, tek povremeno uspijevaju, u onim tihim sjetnim trenucima okrenutosti vlastitim sudbinama, u suigri donijeti svu tragiku neostvarenih ljubavi i dramu svojih vlasteoskih korijena, ugaslih nada i tužnih usuda.
  
  
  
  Marija Šegvić kao Džive, usprkos energiji i trudu ovladavanjem dubrovačkim govorom, ne uspijeva u potrebnoj punini ostvariti lik odane sluškinje koja ima svoje mišljenje o svemu, za razliku od Izmire Brautović koja kao Mare smirenom gestom, poluglasno i sjetno ostaje na sceni stalnim zornim odgovorima iz bogatog životnog iskustva i davno ugaslih radosti. Anica Ivane Gulin krhka je, tužna, bolna i tragična suđenica koja tek povremeno uspijeva ocrtati proplamsaje ljubavnog zanosa i mladenačkog veselja neostvarenih želja i nada, zagledana u blizinu smrti. Deni Sanković kao Jero, kao iz neke druge priče, ne uspijeva se nametnuti i na pravi način uklopiti u galeriju Vojnovićevih likova, iako mu je redatelj ostavio dosta prostora, namijenivši mu i nekoliko važnih poveznih scena koje ostaju nedorečene ili tek naznačene.
  
  U raznim ulogama i funkcijama, onih u Vojnovićevom popisu lica ali i onih koje im je redatelj namijenio, s više ili manje uspjeha, ali dosluhno odabranom konceptu, pojavljuju se Edi Jertec (s nažalost vrlo kratkim i reduciranim prologom), Hrvoje Sebastijan, Paula Japunčić, Lukša Tomić i Darija Mikulandra Žanetić. U predstavi, u završnom dijelu, pojavljuje se i klapa Kaše pjevajući Himnu svetog Vlaha Rade degl' Ivellia. Živa slika na kraju u kojoj su svi akteri Maškarate, može se prihvatiti kao zanimljiv redateljski potpis i epilog, ali i možda nepotreban dodatni post scriptum, budući da je već ranije ugašen plamen svijeće: „udunulo se pepelom ognjište“ i drama je već odigrana, a kraj se dogodio nakon što je Gospođa Jele prošaptala: „ Neću plača! Bolje njoj nego nama... Bila je naša.“ A Gospođa Ane uzdahnula: „(glasno, duboko, kao za sebe): - Ah! Kako je sretna!“ Sve je rečeno i, po Vojnoviću: „Zavjesa hitro pada.“
  
  

  Ostvarena je tako predstava koja ne otvara neka nova očekivana, pa možda i poželjna čitanja Vojnovićeve drame. Bez one eventualno neobvezujuće i opterećujuće Vojnovićevske atmosfere i makabrične snolike groteskne igre kulisa grada i njegovih sjena. Maškarate ispod kuplja su u ovom novom dubrovačkom uprizorenju jedna nezahtjevna, likovno čista i dovoljno preporučujuća slikovnica koja će možda biti rado gledana od onih koji se rijetko ili prvi put susreću s conte Ivovim svijetom. Uredno i, dosluhno odabranom redateljskom konceptu, posložena s vizualno dopadljivim prizorima, istaknutim ponekim zanimljivim detaljima i odnosima, ali nedovoljno da bi se u svojoj punini otvorile dubine i rukavci Vojnovićeve drame nakon što se zastor „od veluta“ digne i ukažu protagonisti jednog zaboravljenog Grada u koji su upisane njihove sudbine.

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 24. svibnja 2021.

  Produkcija: Kazalište Marina Držića, Dubrovnik
  Premijere: 21. svibnja 2021.
  
  Autor: Ivo Vojnović
  Redatelj, scenarist i odabir kostima: Paolo Tišljarić
  Koreografkinja i oblikovateljica scenskog pokreta: Matea Bilosnić
  Oblikovateljica rasvjete: Vesna Kolarec
  Autor glazbe: Žarko Dragojević
  Jezična savjetnica, asistentica redatelja i izrada oglavlja: Srđana Šimunović
  Violinistica: Dora Kamber
  Autor fotografija: Aljoša Rebolj
  Inspicijentica: Anita Bubalo
  
  Glume: Srđana Šimunović (Gospođa Jele), Jasna Jukić (Gospođa Ane),  Deni Sanković (Jero), Izmira Brautović (Mare), Marija Šegović (Džive), Ivana Gulin (Anica), Hrvoje Sebastijan (Gospar Orsat knez, Il dottore), Edi Jertec (Čoroje, Gospar Džono, Pantalone), Darija Mikulandra Žanetić (Turica, Gospođa Klare, Aničina majka), Paula Japunčić (Vila, Colombina, Sinjorina Deša, Mlada gospođa Ane), Lukša Tomić (Austrijski oficir, Gospar Vlaho, Arlecchino)
  
  Klapa Kaše: Luka Šerić, Marijo Anđelić, Alen Roki, Marko Palčok, Ante Džamarija, Vinko Dragojević, Vicko Dragojević
  

Piše: