Netko te promatra
Kazalište TNT, Zagreb: Vlatka Vorkapić, Judith French, red. Vlatka Vorkapić (koprodukcija s Ars septima d.o.o)
-
Kazalište TNT (Teatar na Trešnjevci) 6. je listopada prvi put svoja vrata otvorilo odraslim gledateljima. Za premijerni izlazak pred ozbiljnu publiku izabrali su dramu prvijenac Vlatke Vorkapić: Judith French, za koju je autorica 2006. godine osvojila prvu nagradu Marin Držić. Redateljica predstave je sama autorica, a dramaturginja je Irena Čurik
Tekst Judith French duboko je uronjen u sadašnjost. Autorica se u njemu pozabavila temama koje kao proizvod ubrzanog ritma današnjeg života, ali i sve jače potrebe za promatranjem umjesto djelovanja, snažno određuju našu svakidašnjicu: prisutnijim gubitkom privatnosti pojedinca, životom sve više nalik orvelovskoj stvarnosti, rastom količina informacija koje nas napadaju i salijeću sa svih strana, oblikujući naše stavove te rapidnim smanjenjem slobodnog vremena koje iz nas čupa vrijeme za emocije.Nakon što izgubi posao u kiosku, djevojka Tonka (Judita Franković) spas pronalazi u poslovnoj ponudi beskrupuloznog brokera Damira (Dražen Čuček) koji joj nudi stan i hranu, a zauzvrat mu Tonka mora sat vremena dnevno glumiti strip-junakinju Judith French. Njihova veza razvija se iz poslovne preko emocionalne u seksualnu da bi završila u Damirovoj okrutnosti i Tonkinoj povrijeđenosti te bijegom u ludilo. U tom prostoru uznemirene racionalnosti slijedi konačni obračun s Judith French, ali i s duhovima prošlosti i sadašnjosti.
Središnji dio predstave prati Tonkin razvoj odnosa s Damirom, te njezin prijelaz u lik Judith French. Uselivši u stan nije niti svjesna da ju orvelovski diskretno i sveprisutno snima kamera smještena u gornjem lijevom kutu scene, čime postaje žrtvom Damirova, ali i gledateljeva voajerizma. Za razliku od paralelnosti radnji u uvodnom dijelu predstave, središnji dio je niz kratkih scena koje poput scena u stripu počesto samo ilustriraju razvoj odnosa između dvaju glavnih likova, a koje su međusobno odvojene naglim rezovima ispunjenima stiliziranim promjenama odjeće dvaju aktera.Kako Tonka sve više navlači masku fatalne i zavodljive strip junakinje, tako Damir odbacuje maske pristojnosti te se ukazuje pred Tonkom vrlo bezosjećajnim i proračunatim. Odnos se razvija na senzualnom i emocionalnom planu: kako raste strast i predanost, tako se bude emocije kod Tonke, ali i Damir biva uhvaćen u emocionalni zanos, što je vrlo dobro prikazano scenom u kojoj prepušta Tonki da odlučuje o jednom njegovom poslu. Upravo taj uron u emociju nedopušten je sa strane proračunatog ljubitelja strasti za novcem i kroz novac. U trenutku kad stižu do samog seksualnog čina, kojemu sve teži, a koji je redateljica postavila nižući seksualne poze kroz stripovske slike, Tonka u Damirovim očima postaje samo osoba kojoj plaća za usluge tjelesne prirode.
Kada u raspletu u ustanovi za mentalno oboljele, na sceni u nedefiniranom prostoru koji pozadinskom ogoljenošću sugerira prostornu smještenost u strip, Judith i Tonka, već u potpunosti bivaju ispletene u liku na rubu racionalnog, uz pomoć neuspješnog samoubojice Janka razračunavaju se sa svojom prošlošću, a Tonka i sa sadašnjicom.Judita Franković stvorila je lik Tonke/Judith French slojevito. Razvoj njenog lika išao je od naivne i infantilne djevojke preko lika fatalne Judith French do završne podvojenosti u kojoj se Tonka i Judith prožimaju i prepliću. Dok je u liku Tonke previše naglasila nevinost, što je dovelo do situacija u kojima je preglumljavala, Judith French je oblikovala s dozom karikaturalnosti, što je odgovaralo liku fatalne primisli. U završnom dijelu izmjenjuju se razočaranost povrijeđene djevojke sa stripovskom ludošću i agresivnošću Judith French.
Dražen Čuček stvorio je lik Damira u rasponu od šarma preko proračunatosti do beskrupulozne okrutnosti, stalno prelazeći iz jednog karaktera u drugi. Iako je ponekad padao u ritmu i gubio se na trenutke u tekstu, ipak je lik Damira oblikovao vrlo energično te je na trenutke odlično dočarao svu hladnoću i okrutnost tog lika.
Ivan Đuričić u ulozi neuspjelog samoubojice Janka na sceni se pojavljuje u zadnjem dijelu predstave, ali je kao lik prisutan u gledalištu tokom cijele predstave. Sjedi na stepenicama usamljen u svom ludilu, povremeno komunicirajući s publikom. Kad izađe na pozornicu, Đuričić energijom i uživljenošću u karakter punokrvnog luđaka podiže na trenutke uspavane Dražena Čučeka i Juditu Franković te daje ritam završnoj sekvenci predstave.Kostimografkinja i majstorica maske Slavica Šnur, Tonku je vizualno mijenjala sukladno liku. Tako ju je u prvom dijelu predstave oblikovala kao mladu djevojku, da bi je crvenom perikom i odjećom po uzoru na strip junakinju Modesty Blaise pretvorila u femme fatale. U završnoj fazi perika kratke i raščupane kose odlično je pogodila emociju kroz koju je Tonka progovarala.
Scenografkinja Petra Held scenu je osmislila minimalistički, na dijelove sugestivno, kao u primjeru s tramplinom. Ispod plahte, koja je u funkciji zida, tek se na kraju otkriva ogledalo u nemirnim trzajima koje čini odličan efekt u kojemu publika vidi samu sebe u uznemirenom odbljesku. Petominutna promjena scenografije između središnjeg i završnog dijela predstave doima se pak predugom pauzom jer stvara prevelik jaz između ta dva dijela.
Glazba, čiji su autori Ivanka Mazurkijević i Stanko Kovačić, članovi grupe Stampedo, stvara stripovski okvir te podiže ritam predstave, posebice u dijelovima presvlačenja glumaca na sceni.
Judith French autorice i redateljice Vlatke Vorkapić u cjelini je vrlo dobra predstava, s odličnim predloškom, izvedbeno dinamična, uz pokoju pogrešku, dramaturšku rascjepkanost, ali uz pregršt odličnih sekvenci. Glavni teret predstave nose glumci te će o njihovoj izvedbi dobrim dijelom ovisiti uspjeh kod gledatelja.
© Igor Tretinjak, KULISA.eu, 26. listopada 2008.
Piše:

Tretinjak