Stvaranje hrvatskog kazališta ili to bez Freudenreicha neće ići

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (13. dio)

• Kazalište treba dobre drame kao temelj živih i dobrih predstava koje izvodi dobar i kvalitetan ansambl i to kontinuirano, ali netko to mora provesti u praksi. Dimitrija Demeter bio je „kazališni ideolog“ koji je puno pomagao i u praksi – prevodio, adaptirao, lektorirao, glumcima akcentuirao tekstove da ih uče napamet ako nisu govorili hrvatski ili ih učio štokavski ako su bili kajkavci. Uz to je Demetar i pisao drame, kao što su se i drugi Ilirci trudili pisati dramske tekstove i prevoditi. Međutim, koliko god Demeter bio i obrazovan i gorljiv, nije bio ono što je temelj kazališta – ni glumac, ni redatelj. Kad je Kazališni odbor sklapao 1860. godine ugovor s jednim od zakupaca Stankovićevog kazališta, na obavezu da mora igrati i nekoliko predstava na hrvatskom, Bambila je rekao: „To bez Freudenreicha neće ići“. Ovako je to Bambila napisao Kazališnom odboru: „U pogledu osnivanja družine za izvođenje predstava na narodnom jeziku već sam učinio određene predradnje i obavijestio popularnog hrvatskog i njemačkog glumca Josipa Freudenreicha da bi mogao djelovati također kao redatelj hrvatske družine – o čemu sam već primio povoljan odgovor. Potpisani je slobodan primijetiti da angažiranje ovoga glumca treba smatrati kamenom temeljcem“.

  Bambila kao glumac i redatelj znao je što kazalištu treba i bio je u pravu, jer osoba koja je izgradila u praksi kazalište onako kako su Ilirci zamisli u teoriji, bio je upravo Josip Freudenreich ml. Imao je u sebi objedinjene brojne talente koji trebaju kazalištu (glumačke, redateljske, prevodilačke, organizacijske, pedagoške, koreografske...), potrebno znanje, stavio ih je u službu ideje osnivanja hrvatskog kazališta i kao „vanredno marljiv“ (tako ga opisuje kolega glumac i redatelj Milan Simeonović) ideju proveo u djelo. Bio je u mnogome prvi. Iako nije imao uzora u Hrvatskoj, u svemu je pripadao europskoj kazališnoj glavnoj struji – ne samo po odnosu prema glumi i režiji nego i po repertoaru kojeg je radio i po viziji teatra koju je Demetar (a kasnije i Miletić) slijedio stvarajući u Zagrebu kazalište po uzoru na bečki Burghteatar, najznačajnije kazalište cijele monarhije.

  Josip Freudnereich ml. (Nova Gradiška, 1827. – Zagreb, 1881.) potječe iz kazališne obitelji jer mu je djed Karol došao u Zagreb i postao glumac i pjevač, tako da mu se otac rodio u Amadeovom kazalištu. Kad je otac odustao od kazališne karijere i postao vojni glazbenik, preselili su u Novu Gradišku, najmlađi grad tadašnje Vojne krajine. Tamo su se rodila oba sina, i stariji Franjo i mlađi Josip, i oba su postala glumci. Josip je na scenu stupio sa 17 godina i onda je gotovo 15 godina putovao po monarhiji s raznim družinama glumeći na njemačkom od Ptuja do Temišvara, a povremeno je igrao i u Zagrebu. Osim što su oba brata bili odlični glumci, očito su znali štokavski. Nova Gradiška, kao Vojna krajina (koja je do Freudenreichove smrti bila zasebna administrativna cjelina) bila je prostor njemačkog, srpskog, ali i štokavskoga govora. Zato su braća Freudenreich mogla glumiti s razumijevanjem, za razliku od glumaca koji su štokavske tekstove samo učili napamet. Josip i Franjo spominju se 1845., kada je tadašnji zakupnik Stankovićevog kazališta organizirao nekoliko predstava na hrvatskom s hrvatskim dobrovoljcima. 1847. se pridružuje Demetrovim Kazališnim dobrovoljcima, a te ga godine za „zagrebačku pozornicu angažira upravitelj Karl Rosenschön“ da bi „odmah nakon toga bila odigrana prva hrvatska obećana predstava“ jer ju je sad zakupac kazališta imao s kime to postaviti.

  Nakon što je 1851. Kazališni odbor kupio Stankovićevo kazalište i ono postalo „javni zavod“ nije imalo odgovarajući program nego su, kako rekoh, sklapali ugovore s njemačkim zakupcima. No, s Freudenreichom su posebno sklopili 1855. ugovor o postavljanju predstava na hrvatskom. To je bio dobar potez jer je Freudenreich u siječnju 1855. potpisao ugovor, a u veljači je režirao Nemčičev Kvas bez kruha a kasnije i vesele igre Josipa Sremoljubića Neustadtera. Kako je rečeno, njemački zakupci bili su skloni postavljati predstave na hrvatskom, ali kad bi i skupili glumce koji mogu igrati, nije bilo dobrih novonapisanih tekstova na hrvatskom. Zato je Freudenreich, osim prevođenja europskih kazališnih hitova na hrvatski, napisao prvo Graničare 1857., pa zatim Crnu kraljicu 1858., Mađare u Hrvatskoj 1861., a onda i Jocu Udmanića 1866.
  
  

  Ne treba zaboraviti da je 1850.-1860. vladao Bachov apsolutizam i Kazališni red koji je smanjio nacionalne slobode u zemljama monarhije i postrožio cenzuru za javni govor. Time je sužen i prostor za kazališne predstave na nacionalnim jezicima, a upravo je u to vrijeme Freudenreich radio na ideji hrvatskog kazališta, čak i kad je povremeno naoko odustao i odlazio izvan Zagreba na turneje po monarhiji. Primjerice, tekst Graničara nastao je dok je 1856. bio u mađarskom Temišvaru, a otišao je i 1859. da bi se vratio početkom 1860.
  
  Kada je Kazališni odbor organizirao protjerivanje njemačkih glumaca sa scene Stankovićevog kazališta krajem 1860., on je u potpunosti preuzeo provođenje repertoara (režiju, ali i prijevode i adaptacije, kao i pisanje kraćih tekstova) kao i dalje stvaranje ansambla (pronalaženje, dovođenje i podučavanje glumaca). Kad je 1863. opet raspisan natječaj za vođenje kazališta, javio se i postao prvi i jedini Hrvat koji je bio zakupac hrvatskog kazališta.

  Organizirao je ne samo predstave nego i balove i razne druge programe (za koje je napisao i desetak kratkih veselih igara), kao i atrakcije za publiku ne bi li kuću održavao punu a publiku zabavio različitim programima. Jer, ne zaboravimo, to je i dalje bila nevelika ali obrazovana publika (Zagreb je šezdesetih godina 19. stoljeća imao 30 tisuća stanovnika) koja je radije gledala oponašanje majmuna nego lošu izvedbu loših glumaca naslova koji je već vidjela u boljoj izvedbi. Uz to, za razliku od Beča (a i drugih velikih gradova poput Pariza, Berlina, Münchena, Budimpešte) koji je imao više kazališta pa su se mogla specijalizirati za pojedine programe, Zagreb je imao samo jedno. Zato su se u njemu odvijale sve vrste programa: od tragedija, junačkih drama i opera koje su se smatrale „višim žanrovima“ preko komedija i socijalnih drama koje su se smatrale „srednjim žanrovima“ do veselih šala, lakrdija i pantomima koje su se smatrale „nižim žanrovima“.

  Od protjerivanja njemačkih glumaca tih prvih deset godina hrvatskog kazališta, Freudenreich je bio doslovno – sve. U prvih deset godina igrao je sve glavne role, jer su drugi glumci koji su mogli nositi neke glavne role došli kasnije, a i često su odlazili. Npr. Adam Mandrović je član ansambla od 1860. ali često odlazi u Beograd, Todor Toša Jovanović dolazi 1873., Andrija Fijan tek 1873. nastupa kao dragovoljac a od 1878. postaje stalni član ansambla, itd. U tih prvih deset godina Freudenreich je režirao sve premijere, da bi tek kasnije režiju preuzeli i drugi, iako je do smrti režirao dio dramskog a i cijeli glazbeni repertoar.

  Freudenreich je za mnoge kazališne umjetnosti u Hrvatskoj – prvi. Osim što je bio prvi redatelj hrvatskih predstava, Freudenreich je u hrvatsko kazalište uveo operetu (Jacques Offenbach Svadba kod svjetiljaka. Šaljiva pjevanka u jednom činu, koju je preveo i režirao 1863.) kao logičan nastavak razvoja ansambla koji je mogao izvoditi dotadašnje dramske predstave s glazbom i pjevanjem. Nakon sedam godina i dvadeset i pet postavljenih opereta, oformio se ansambl i za operu, pa je Freudenreich režirao i našu prvu operu u profesionalnom kazalištu (Ivan pl. Zajc: Mislav, 1870.). Na plakatu Graničara zapisan je kao prvi autor scenskog pokreta, a čak je i prva kazališna fotografija (i jedna od dvije postojeće) koju imamo iz kazališta s Markova trga završni prizor prigodnice Prolog Jovana Subotića u režiji J. Freudenreicha iz 1865. 

  Kako kaže Boris Senker: „U razdoblju od 1860. do 1870. postavlja gotovo sve drame, komedije, operete, pučke igrokaze na Markovom trgu što znači da u jednoj sezoni režira po trideset-četrdeset predstava te istodobno ima sedamdesetak novouvježbanih i prije naučenih uloga“.

  To što je bio u mnogočemu prvi posljedica je vremena u kojem je živio, dakle stvaranja hrvatskog kazališta. To što je bio jedini posljedica je toga da je on to mogao raditi, dakle da je imao sve talente i potrebno znanje, kao i da je pripadao glavnoj struji europskog kazališta. No, najvažnije je da je u svemu tome bio – odličan! 
  
  (nastavlja se...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2021.
  
  

  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: