Malo statistike ili koliko se zapravo igralo predstava na hrvatskom?

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (12. dio)

  •  (Zagreb, 24. ožujka 1868. – München, 8. rujna 1908.). – intendant Hrvatskog zemaljskog kazališta u Zagrebu od 1894. do 1898.Zanimljiva je statistika cijele te epohe. Da ponovimo važne datume ilirske borbe za profesionalno kazalište na hrvatskom /štokavskom/ jeziku: prva profesionalna predstava na hrvatskom jeziku 1840., kupnja javnog kazališta (Stankovićevog) 1851., protjerivanje njemačkih glumaca sa scene Stankovićevog kazališta 1860. i ulazak u novoizgrađenu zgradu HNK sa Stjepanom Miletićem kao intendantom 1895.

    U zagrebačkom kazalištu 1840-1860., dakle u 20 godina, odigrano je  ukupno 132 predstave, ali od toga 51 predstava Domorodnog društva u jednoj sezoni (1840. i 1841.). U razdoblju 1844-1860. odigrana je 81 predstava na hrvatskom jeziku, što znači da je u 16 godina odigrano 5 predstava po sezoni. To je otprilike 10 posto od uobičajenog njemačkog repertoara koji se igrao u to vrijeme. U svih tih 20 godina odigrano je 11 hrvatskih originalnih tekstova (uključujući i operu) koje su napisali osmorica autora, sve odreda Ilirci (Ivan Kukuljević Sakcinski, Franjo Freudenreich, Josip Freudenreich, Ljudevit  Vukotinović, Antun Nemčić, Josip Neudstädter Sremoljubić, Matija Ban, Dimitrija Demeter) što je pak jedva 10 posto domaće drame unutar repertoara odigranog na hrvatskom jeziku. To znači da je udio hrvatskih originalnih tekstova u ukupnom kazališnom programu Zagreba u tih 20 godina bio ispod  1 posto (0,6).

    Hrvatsko zemaljsko kazalište u Zagrebu – u izgradnji 1894.

    Međutim, kad su krajem 1860. (24.11.1860.) protjerali njemačke glumce sa scene Stankovićevog kazališta (sad već javnog zavoda punih 10 godina, s time da je odmah početkom 1861. sabor donio i Zakon o kazalištu), počeli su od tog dana redovito igrati predstave na hrvatskom. Ansambl je imao tek desetak članova, za 9 godina (1869.) ansambl je imao tridesetak glumaca i još dvadesetak zaposlenih osoba, a kada je 1871. Josip Freudenreich slavio 25 godina rada (srebrni jubilej), oko njega su na scenu stali svi njegovi učenici – gotovo 40 članova hrvatskog ansambla (19 muških i 18 ženskih). Od 1860. do 1877. kazalište je imalo 570 premijera, što je 33,5 premijera godišnje, pa je tako donekle dosegnut prosjek prijašnjih njemačkih programa i zadovoljene potrebe kazališne publike. 

    Dakle, za trideset godina Ilirci su uspjeli stvoriti i publiku, i osnovnu jezgru ansambla, i literaturu (dominantno prijevodnu), a u idućih 10 godina su uspjeli oformiti ozbiljan ansambl i doći do samog ruba stvaranja kazališne institucije kakva je danas. Ulaskom u novoizgrađenu zgradu 1895. sa Stjepanom Miletićem kao intendantom kreće novi i ozbiljan život kazališta kao važne nacionalne institucije.

    Grof Janko Drašković (Zagreb, 20. listopada 1770. - Radgona, 14. siječnja 1856.)Kako im je to pošlo za rukom? Snaga jedne ideje koju grupa intelektualaca odluči implementirati zavisi od političkog pritiska (grupe plemića i intelektualaca na čelu s grofom Jankom Draškovićem), pritiska medija (novina Ljudevita Gaja na hrvatskom od 1834.) i pisanja pamfleta, proglasa, agitiranja te ideje u narodu itd., što sve stvara određenu političku i društvenu klimu. Važno je i financiranje te ideje (rodonačelnici ideje su financirali svojim novcem, a i stalno su se skupljali novci za ansambl, za postavljanje hrvatskih predstava, za natječaje za dramu, za kupovinu kazališta, itd...). Iako je još 1835. pjevanje Gajeve budnice Još hrvatska ni propala za vrijeme njemačke predstave izazvalo salve oduševljenja u publici, kazalište ne može živjeti od pamfleta i novinskih napisa ma kako oni gorljivi bili. Ne može živjeti ni od statusa javnog zavoda. Ne može živjeti ni od povremenih predstava (ispod 1 posto programa) koje izazivaju oduševljenje publike. 

    (nastavlja se...)

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 17. svibnja 2021.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Sanja
Nikčević