Stvaranje novog kazališta ili tko će glumiti na štokavskom

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (11. dio)

• Kad su Ilirci odlučili da će štokavski biti jezična baza nacije, imali su veliki problem koji nije bio austrougarska vlast pod kojom je tad bila Hrvatska. Odbacivši kajkavski i čakavski (koji su već imali bogatu literaturu, pisce i prevodioce) i odabravši štokavski za hrvatsku jezičnu normu, najveći problem im je bio nedovoljan broj govornika štokavskog u Zagrebu. Na sjeveru Hrvatske i u njezinom glavnom gradu Zagrebu nisu imali ni publiku koja razumije štokavski, ni glumce koji govore štokavski, a ni literaturu napisanu na tom jeziku. 

  Osim što je bilo dosta stranaca u Zagrebu, za sve je „njemački jezik bio simbolom kulture i društvenog statusa“. Hvaleći kapelnika Schwartza, jedna od kazališnih ljubiteljica Antonija Cvijić, žali što „on nije – kao i mnogi rođeni Hrvat – nikada čestito naučio naš jezik. Hrvatski se jezik uveo samo u gimnaziju i to istom 1861. Važno je bilo da obrazovan čovjek govori i piše njemački i latinski“. Žena to piše 1922., dakle u drugom desetljeću 20. stoljeća jer su ljudi privatno u kućama, a glumci na probama, govorili njemački sve do polovine 20. stoljeća! Štokavski se uglavnom moralo učiti. Danas se ističe samo borba hrvatskog građanstva protiv njemačke vlasti i jezika, pri čemu se često zaboravlja da je drugi jezik koji su svi obrazovani znali bio latinski. Latinski je funkcionirao kao europski koine, bio jezik literature, diplomacije i politike. Kada je 1847. Ivan Kukuljević Sakcinski održao svoj prvi govor u Saboru na hrvatskom /štokavskom/, službeni jezik Sabora bio je latinski! I na tom se jeziku pisala vrijedna literatura, pa tako i drame.

  Ilirci su, odlučivši se za štokavski, krenuli stvarati kazalište na nekoliko razina: pišući drame, tražeći glumce i boreći se za formiranje kazališta kao institucije pod narodnom/državnom brigom. Ni jedno od toga nije bilo lako.
  
  

  Da bi Ilirci uspjeli 1840. izvesti Jurana i Sofiju Ivana Kukuljevića Sakcinskog kao prvu profesionalno odigranu predstavu na hrvatskom (štokavskom) a po novonapisanom hrvatskom tekstu, morali su dovesti srpske glumce iz Novog Sada koji su se zvali Leteće diletantsko pozorište. Sklopivši ugovor s njima, Ilirci su ih nazvali Domorodno teatralno društvo i potpuno financijski pokrivene (Ilirci su financirali njihove plaće, kao i druge troškove postavljanja hrvatskih predstava) predali tadašnjem zakupcu kazališta Heinrichu Bӧrnsteinu koji je s njima organizirao predstave i sebi uzimao utržak.

  Jurana i Sofiju odigrali su na „svekoliko oduševljenje općinstva“, ali ostatak repertoara nije imao hrvatske drame. Njihov je program sadržavao preko 50 naslova, ali to su bile nacionalne tragedije srpskih pisaca Lazara Lazarevića i Joakima Vujića, komedije Jovana Sterije Popovića i standardni njemački repertoar tog vremena. Uz to, kao glumci očito nisu bili na razini družina koje je zagrebačka publika imala prilike vidjeti. Pa je tako Albert Ferić o njima zapisao u Kazališnim uspomenama: „Ako li je išto moglo biti kadro da omrazi ili čak uguši svako zanimanje općinstva za hrvatsko kazalište, to je, čini mi se, Bog to društvo napose u tu svrhu stvorio. (....) Junak se derao i lamatao toli bijesno kao da hoće da prevali sve kulise (...) a junakinja mijaukala (...) sve jednako kao carica Milica ili Griselda. (...) Odličnije obćinstvo gledalo je i slušalo te kazališne sablazni zapanjeno i prestravljeno“. 
  
  
  
  Ta se družina u igranju europskih hitova očito nije mogla nositi s njemačkom družinom koja je i dalje izvodila svoj program u Zagrebu, pa su zato izgubili publiku i otišli iz Zagreba. Članovi Domorodnog društva su nakon godinu dana na prvi poziv otišli u Beograd, a sa srpskim glumcima otišla su i dva domaća glumca koji su im se u toj godini priključili. Nikola Simeonović, glumac i redatelj, u svojim zapisima to komentira: „Na poziv beogradske pozorišne uprave pošli su svi članovi narodnog našeg kazališta koji su iz Novog sada došli, u Beograd. Pošto se ovima priključila i gospođica Štajn i gosp. Izaković, ostalo naše narodno kazalište bez narodnih glumaca“.
  
  
  
  Nakon šest godina Ilirci su s amaterima (koje je predvodila pjevačica Sidonija Rubido grofica Erdödy) uspjeli postaviti i prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog 1846. Zatim su Ilirci u svojoj borbi za javno kazalište uspjeli od Stankovića kupiti kazalište krajem 1851. Osnovali su dioničarsko društvo, prikupljao se novac, novčano je pomogla i vlada koja je početkom 1852. kazalište proglasila „javnim zavodom“ i postavila Kazališni odbor da njime upravlja. Do Kazališnog odbora Ilirci su na području kulture i kazališta djelovali preko Ilirske čitaonice, iz čega je kasnije nastala Matica ilirska pa Matica hrvatska. Ali, i odbor je kazalište iznajmljivao njemačkim družinama jer nije imao ni glumaca ni repertoara. U ugovoru je postojala obveza zakupcu da povremeno postavi nešto hrvatsko na scenu. Zakupci su na to pristajali ne samo zato što su Ilirci jamčili da će te predstave oni financirati, nego i zbog onog „svekolikog oduševljenja publike“ na predstavama na hrvatskom jeziku, ali je to bilo sporadično.
  
  

  Pri tome nije bio problem u njemačkim zakupcima. Još u tridesetim godinama 19. st. njemački je poduzetnik Karl Mayer igrao predstave ne samo na njemačkom nego i na kajkavskom. „Prva profesionalno izvedena predstava u izvedbi njemačkih glumaca na narodnom jeziku u Zagrebu bila Kotzebuevo djelo „Stari mladoženja i košarice“ u prijevodu D. M. Rakovca u Amadeovom kazalištu 1832.“ Četrdesete su obilježili Juran i Sofija i Ljubav i zloba. Pedesetih su povremeno uspjeli postaviti predstavu na štokavskom, ali su ostalo uglavnom bile pjesme ili pojedine scene na hrvatskom jer nije bilo dovoljno glumaca za takav program. Ansambl sposoban odigrati nešto na štokavskom sastajao se i raspadao, a nakon svih Demetrovih napora, financiranja, traženja glumaca koji mogu igrati na štokavskom (ne one koji znaju govoriti štokavski nego one koji mogu naučiti tekst na štokavskom ako im se akcentuira), osnivanja Društva zagrebačkih kazališnih dobrovoljaca 1847. godine, Franjo Freudenreich odigrao je 1859. svoj Povratak graničara najavljujući se kao „jedini preostali član hrvatskog glumišta“ jer su s njime glumili glumci raznih narodnosti (uz ostalo i dva Čeha).

  (nastavlja se...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 11. svibnja 2021.

  

  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: