Estetika rastezanja groteske i prosipanja aktualnosti po strukturi drame

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Friedrich Dürrenmatt, Posjet stare dame, red. Dora Ruždjak Podolski

• 
  
  Iz današnje perspektive pradavne 2010., tada u punom političkom zamahu, bivša je premijerka Jadranka Kosor izrekla kako „mi jesmo na putu da stignemo na put izlaska iz krize“. Izjava je odmah izazvala neskriveni podsmijeh svekolike javnosti, unatoč tome što je, vjerojatno, imala uporište u barem nekim činjenicama i podacima. Premijerka je, dakako, govorila o tada aktualnim repovima financijske i gospodarske krize koja je zahvatila svijet. Danas, jedanaest godina poslije, svijet se muči s drugom vrstom krize, pandemijom, u Zagrebu i okolici pojačanom lokalnim specifičnostima u obliku posljedica potresa. Kazališta u cijelom svijetu dugo rade u nenormalnim (a ne „novonormalnim“, kako se to eufemistički često pokušava izreći) uvjetima, u mnogim su državama praktički zatvorena već godinu i pol. Više od godinu dana nakon naglog i neočekivanog zatvaranja, zahvaljujući postupnom cijepljenju i posljedičnom olakšavanju restrikcija, kazališta diljem svijeta mogu početi promišljati svoj „put prema putu izlaska iz krize“ odnosno kako će se kazalište kao živa i nužno kontaktna umjetnost, razvijati u vremenu ponovne otvorenosti i dostupnosti.
  
  

  U Hrvatskoj su na sreću kazalištaraca, i brojem znatno smanjene ali ipak postojeće i uporne publike, kazališta velik dio nemilog vremena restrikcija provela otvorena. Barem ona institucionalna, čije je financiranje uvelike osigurano i nevezano uz stvarno realizirane izvedbe i rezultat na blagajni. Nezavisna je scena prošla mnogo gore i njezin je oporavak, unatoč pozitivnim signalima, vrlo nesiguran. Zagrebačko dramsko kazalište Gavella se kao institucionalno, štoviše, brojem članova ansambla jedno od najvećih ako ne i najveće hrvatsko kazalište za financiranje nezavisnoj sceni često nedostižnog „hladnog pogona“, ne mora brinuti. No, potres ga je pogodio više nego većinu drugih kuća te je dvorana u Frankopanskoj do daljnjega, točnije do obnove, neupotrebljiva. Stoga Gavella već neko vrijeme seli gradom tražeći pogodne izvedbene prostore, pa ih je tako našla u Laubi (Zagreb 2020) i u Tunelu Grič (Obavezan smjer), a Posjet stare dame, predstava prema tekstu Friedricha Dürrenmatta u režiji Dore Ruždjak Podolski, izvedena je u dvorani KUC-a Travno, čime se Gavella nakon duge stanke vratila u namjensku, kazališnu arhitekturu.

  Dürrenmattovu, kako ju je sam autor žanrovski označio, tragikomediju u starom prijevodu Ive Juriše, dramaturg Tomislav Zajec vrlo je slobodno obradio i preradio. Posjet stare dame, praizveden 1956., komad je dramskog teksta prilično jasno usložnjene radnje. Klara Zachanassian, skorojevićka bizarnih osobina i još bizarnijih umjetnih udova, zaustavlja se svojim jurećim vlakom u mjestašcu Güllenu, gdje ima određene nerazmršene odnose i račune iz prošlosti, a što, uz galeriju likova koji ju dočekuju u zabiti u koju je stigla, omogućuje snažan satirički odmak, farsičnu raspojasanost i grotesknu izobličenost. Dakako, u njemu ima naznaka teatra apsurda kao, u vrijeme nastanka drame, vrlo aktualnog pravca destruiranja građanske i društvene politure. Zajec se u svojoj adaptaciji donekle naslanja na ovu posljednju komponentu strukture drame, naglašavajući apsurdističke elemente i likove poput slijepih kastrata Kobyja i Lobyja.

  Ipak, ono na čemu adaptacija najviše inzistira je odnos prema komičnoj komponenti. Tu je obrada najslobodnija, ubacuju se reference na suvremenu svakodnevicu, barata se općim mjestima – od ekologije do Europske prijestolnice kulture, a čak se ubacuju i interni štosevi, pa se tako spominje i prijevodna aktivnost jedne profesorice s Odsjeka dramaturgije ADU (na kojem je profesor i sam Zajec). Princip je to vrlo sličan onom primijenjenom u nedavnoj izvedbi Molièreovog Škrca u Kerempuhu, također u režiji Ruždjak Podolski i po adaptaciji Tomislava Zajeca. No, dok je u Molièreovoj komediji taj princip još organski funkcionirao i nadopunjavao se s klasicističkom fakturom, u obradi Posjeta stare dame djeluje kao izobličavanje, razvlačenje komike u prazno pretjerivanje. Dürrenmatt je, naime, u svoju dramu već upisao značenja, scenskim znakovima pridao groteskni sadržaj i njihovo slobodno preispisivanje, nadopunjavanje i kolažiranje, kakvo se obilno provodi, djeluje mnogo više kao iskrivljavanje nego kao dodavanje vrijednosti i aktualizacija.
  
  

  Režija je na istom tragu. Predstava traje, s jednom stankom, nešto više od dva sata. U tom se vremenu naniže mnogo scena, uglavnom odijeljenih prilično formalno i mehanički prigušenjima ili gašenjem rasvjete, uz ponešto koreografiranih izmjena (suradnica za pokret Petra Hrašćanec). Kostimografija Manuele Paladin Šabanović evocira kič (dvostruke pete čizama dvospolaca, zlatni Klarin ogrtač, gradonačelnikovo odijelo) u kontrastu s provincijskom bezličnošću, čime pridonosi sveprisutnom razvlačenju groteske. Slično je i sa scenografijom Stefana Katunara, kojom tijekom dobrog dijela predstave dominira golemi model lokomotive, uveden na scenu u jednom od prvih prizora u efektu probijanja zida.

  Veliki glumački ansambl, predvođen Jelenom Miholjević kao Klarom Zachanassian, Svenom Medvešekom kao Alfredom Illom i Amarom Bukvićem u ulozi gradonačelnika, igra ujednačeno, podržavajući pretjerivanja i groteskna razvlačenja groteske upisana u koncepciju autorskog tima, što s vremenom postaje naporno.
  
  

  Gledatelji koji su u Travno na premijeru stizali iz drugih dijelova grada mogli su na autobusnim stanicama i drugim mjestima uočiti plakate kojima se promovira „Gavella u tvom kvartu“, čime se želi poručiti kako je to kazalište iz Centra izašlo u Novi Zagreb te nužnost pretvorilo u potencijal za veću dostupnost gledateljima. U promišljanju „puteva prema putevima izlaska iz krize“ koju kazališta nisu prouzročila, ali će ih ona neminovno redefinirati, izvedbe u zajednicama, izlasci iz komfornih dvorana i igranje bliže potencijalnim gledateljima sigurno su jedan od mogućih smjerova. No, pitanje je koliko predstave poput Posjeta stare dame mogu participirati i biti atraktivne u takvom ne baš vrlom, ali svakako novom svijetu, jer se estetika rastezanja groteske kroz prosipanje aktualnosti po strukturi drame, na temelju viđenog ne čini kao odgovor.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 10. svibnja 2021.

  Produkcija: Gradsko dramsko kazalište Gavella
  Premijera: 06. i 07. svibnja 2021., KUC Travno

  Režija: Dora Ruždjak Podolski
  Adaptacija i dramaturgija: Tomislav Zajec
  Scenografija: Stefano Katunar
  Kostimografija: Manuela Paladin Šabanović
  Suradnica za scenski pokret: Petra Hrašćanec
  Skladatelj: Stanislav Kovačić
  Oblikovanje svjetla: Zdravko Stolnik

  Glume: Jelena Miholjević, Andrej Kopčok, Siniša Ružić, Nikola Baće (alternacija: Vanja Jovanović), Ivan Grčić, Sven Medvešek, Barbara Nola, Anja Đurinović, Amar Bukvić, Sven Šestak, Hrvoje Klobučar, Ana Kvrgić, Janko Rakoš, Andrej Dojkić, Nenad Cvetko, Natalija Đorđević, Anica Kovačević

Piše: