Prije Iliraca ili Zagreb je volio kazalište na latinskom, njemačkom, kajkavskom i talijanskom

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (10. dio)

• 
  
  Kad su tridesetih godina 19. st. Ilirci (politički pokret tzv. Hrvatskog narodnog preporoda) krenuli u stvaranje hrvatske nacije, umjetnost (književnost, slikarstvo...) im je bila važna poluga u promijeni ljudske svijesti, pa im je nužno trebalo javno kazalište na štokavskom. Toga su bili svjesni i zato su ga ozbiljno krenuli stvarati. Grof. Janko Drašković, kao idejni vođa pokreta, u govoru na otvaranju Ilirske čitaonice (kasnije Matice hrvatske kao udruge temeljnog djelovanja Iliraca) jasno je rekao da je kazalište nužno jer je to „institut narodnog obrazovanja“. Mirko Bogović će to pojasniti: kazalište je važno jer je „velemoćna poluga narodnog razvitka“ uz pomoć koje će provesti svoje ideje o hrvatskoj naciji i implementirati štokavski kao zajednički jezik. Do te mjere je bilo važno kazalište da je Mirko Bogović rekao: „Kad budemo stekli pravo narodno kazalište, onda ćemo postati jedan narod“.

  Kazalište je Ilircima bilo važno za provođenje novih ideja iz tri važna razloga. Prvo, zbog same njegove naravi jer je kazalište od samih početaka (antike i srednjeg vijeka i svetih korijena kazališta) svjesno i namjerno služilo pronošenju najvažnijih ideja društva i poučavanju kako živjeti. Drugi razlog je u moći kazališta na nas, jer na doživljaje koje gledamo u izvedbi živih glumaca snažno reagiramo – i razumom, i emocijama, dakle i dušom i tijelom. Kako kaže Dimitrija Demeter: „Kazalište, onako uređeno treba da upliviše na ćudorednost. Čuvstva, koja se pobuđuju u kazalištu, kadra su oplemeniti duh i srce, oživiti i oteti čovjeka indiferentnosti“. A treći razlog je u tome da je Zagreb kazalište – volio.

  Današnja tumačenja nastanka hrvatskog kazališta često daju sliku kao da je ilirska ideja narodnog kazališta došla u zrakopraznom prostoru jer da prije Iliraca nije bilo kazališta. To nije istina, jer je kazalište bilo vrlo prisutno u Zagrebu. Do Ilirskog pokreta u Zagrebu su se kazališne predstave igrale na latinskom, kajkavskom i njemačkom – kako u privatnim kazalištima, tako i u sklopu crkvenih prostora i institucija. Isusovačke i kanoničke školske ustanove na Kaptolu imale su redovit kazališni program svojih đaka u 17., 18. i 19. stoljeću, pa su tako npr. Isusovci u gimnaziji na Katarininom trgu 1607.-1772. (dakle u 166 godina) izveli 400 djela, što znači da su igrali 2 do 3 predstave godišnje! Bila su to prikazanja, ali i svjetovne teme koje su naravno pisane s kršćanskom porukom i iz kršćanskog svjetonazora. Predstave su bile na latinskom ali i  na  kajkavskom – i to kako prijevodi suvremene literature, tako i originalno pisane kajkavske drame.
  
  

  U Zagrebu su igrane profesionalne i amaterske predstave i u privatnim i u  javnim dvoranama. Uz amaterske predstave koje su se igrale u palačama ili vojnim dvoranama, njemačke i talijanske družine gostovale su u javnim kazališnim dvoranama – od samostana Klarisa, preko Amadeove palače koja je kao kazalište služila u 18 st. da bi se u 19. od 1834. predstave igrale u tzv. Stankovićevom kazalištu, prvom izgrađenom kazalištu u Zagrebu. Zvalo se prema Kristoforu Stankoviću, vlasniku koji ga je izgradio novcem koji je dobio na lutriji. No prema njegovoj funkciji odnosno statusu zvali su ga i varoški teatar, stadttheater, gornjogradsko ili kazalište na Markovom trgu. Bilo je vrlo aktivno. Ipak, bilo je privatno i vlasnik ga je iznajmljivao uglavnom njemačkim zakupcima koji su u njemu održavali program i ubirali prihod. Budući da je uvijek bilo nekoliko ponuda za zakup, očito je kazalište bilo popularno i na njemu se moglo i zaraditi.

  

  Zagrepčani 19. stoljeća putovali su i pratili kazališna događanja u Beču i drugim gradovima monarhije, a čitavo jedno stoljeće brojne njemačke (dramske) i talijanske (operne) grupe redovito su gostovale recentno donoseći kazališnu europsku glavnu struju tog vremena. Tako su Zagrepčani od 1780. (kad je bilo prvo službeno zabilježeno profesionalno gostovanje njemačke trupe) do 1860. (kad su predstave na njemačkom izbačene iz Stankovićeva kazališta) imali priliku vidjeti program s „više od 1500 raznih dramskih i glazbenih djela s više od 3000 nastupa“. To znači da je bilo čak 40-ak naslova a 80-ak izvedbi po sezoni, što nije malo za grad od tadašnjih 7000 stanovnika.
  
  

  Zagreb je volio kazalište do te mjere da je već 1815. izašao i broj kazališnog časopisa na njemačkom, što je zabilježio i bečki tisak. Zapravo su se stanovnici Zagreba osjećali umnogome kao da žive u njemačkom pokrajinskom mjestu, u smislu da su ravnopravno pripadali kulturnom krugu monarhije pa se u  Zagrebu bez problema mogla kupiti ili u knjižnici posuditi bilo koja netom izašla knjiga na njemačkom. U Zagrebu je 28. ožujka 1846. koncentrirao Franz Liszt na vlastitom klaviru,  a 1853. američki „veliki umjetnik Ira Aldridge, crnac!“ gostovao je kao Othelo. Dakle, Zagreb je bio jedan od kulturnih gradova na karti monarhije, a to je očito bio zbog potrebe i ukusa samih građana.

  (nastavlja se...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 7. svibnja 2021.

  

  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: