Predstava jasnog estetskog potpisa i redateljske prepoznatljivosti

Kazalište Hotel Bulić: Henrik Ibsen, Hedda Gabler, red. Senka Bulić

• 
  
  Kad bi se zbrojile i popisale sve izvedbe djela Henrika Ibsena, tog nedvojbeno najslavnijeg norveškog književnika, došlo bi se, zasigurno, do impresivnog broja. Hedda Gabler, drama o ženi gotovo demonski destruktivnih nagnuća koja i ne može završiti drukčije nego u sveopćem (samo)uništenju, tu sigurno drži jedno od prvenstvenih mjesta. U tako obimnoj teatrografiji jednog autora i njegovih djela, nalaze se nebrojene (re)interpretacije, tretiranja različitim estetikama i izvedbenim registrima. Kazalište Hotel Bulić, kojeg vodi i u njemu redovito režira Senka Bulić, stoga se očekivano i razumljivo prihvatilo upravo Hedde Gabler, tretirajući je, kako to redovito i čini s predstavama koje producira, bez obzira je li im predložak kanonsko djelo dramske literature ili autorski projekt, ukupnošću, cjelovitim repertoarom, registrima vlastite estetike.

  
  
  Hedda Gabler drama je iznimne okrutnosti. Ne, dakako, eksplicitne, u njoj nema mnogo izvanjskog, na sceni prikazanog fizičkog nasilja, a i završno je samoubojstvo raspisano nekako čisto. Senka Bulić i dramaturginja Vesna Đikanović taj princip izvrću. Njihovo je nasilje eksplicitno, njihova je estetika u prikazivanju onoga u drami suspregnutoga, u navalama emocija koje se pretvaraju u okrutnost u scenskim slikama. Osobito se eksplikacija događa i provodi u scenskom pokretu, koji kao da emanira misli likova, kao da sve ono što se u Ibsenu, u skladu s konvencijama vremena u kojem je drama nastala, ne mogavši im potpuno izbjeći (ili, možda, preciznije, baš kako bi ih se narušilo iznutra), ostaje zapleteno i podigrano. Tako je publika suočena s prizorima različitih motivskih okosnica, no gotovo svi počinju ili završavaju u sličnom, likovima u eksplicitnom gibanju, u prenaglašenom pokretu, u stanju povišenosti i nemogućnosti kontrole, bilo da se prikazuje odnos muškaraca i žena, žena međusobno ili osoba prema stvarima i apstrakcijama (osobito knjigama kao važnom, možda i središnjem motivu drame).

  Iz tog i takvog pristupa logično se nameće pitanje – zašto?, odnosno što on donosi drami, što želi poručiti i ostvariti, izvući iz Ibsenova predloška. Naime, dramski se tekst u ovo predstavi, za razliku od brojnih postdramskih poigravanja s klasicima, uvelike poštuje, na mjestima su vidljivi i rezultati njegova detaljnog, studioznog iščitavanja (naznaka Heddine trudnoće kroz projiciranje ultrazvučne snimke na početku, Tesmanov podigrano infantilan kostim). Odgovor, barem na viđenoj izvedbi, 26. travnja, nije bio jasan. Smatraju li autori da za suvremeno doba Ibsen, njegovo razaranje društvenog tkiva iznutra nije dovoljno snažno, već se mora eksplicirati, pojasniti izravnošću? Ili bi odgovor mogao biti posve suprotan, a rezultat bolji i složeniji, značenjski bogatiji kada bi se radilo na suprotan način, iznutra, čuvajući, osim Ibsenove supstance i motiva, koji su vidljivo detaljno proučeni i scenski tretirani, i njegova okosnica? Je li se društvo zaista toliko promijenilo da njegov dramski odraz više ne može biti smješten u konkretnu sredinu, iz koje se razvija i koju, u konačnici, uništava?

  Poanta, naravno, nije u historicističkim izvedbama djela iz devetnaestog stoljeća. Hedda nije više ili manje demonska kći generala Gablera kad nosi stilsku haljinu od one koja nosi suvremene cipele i kućni haljetak kao u ovoj predstavi (kostimograf Oliver Jularić). Problem je u nemogućnosti da se uništenje, razobličavanje demonskog dogodi postupno, izraste iz društva i konvencija koje konačno uništava i prokazuje njihovo naličje u psihi i neuspjeh u suzbijanju ljudskih tragedija uzrokovanih njihovim vlastitim zlima. Neovisno o tome služi li se Hedda pri tom naturalističkom podmetanju eksploziva pod društvenu polituru i vjeru u ljudsku dobrotu suvremenim revolverom ili starinskim pištoljem, upaljačem nad WC školjkom ili vatrom u kaminu.

  
  
  Lucija Šerbedžija u naslovnoj ulozi ostvaruje snažnu, čvrstu i samovoljnu Heddu, čime se izdvaja od ostatka ansambla predstave (Barbara Prpić, Paško Vukasović, Jure Radnić, Dado Ćosić), koji je nekako prejak, pretjerano gust u izrazu, u potrebi da se prikaže okrutnost i sputanost u njoj, što, s vremenom, zapravo izaziva kontraefekt po principu kontrasta te oni djeluju sputano umjesto snažno okrutno. Slično vrijedi i za scenografiju (Slivio Vujičić), kostime i svjetlo (Tomislav Maglečić), koji su snažni, koketiraju s eksplicitnim kičem u dominaciji zlatne boje, korištenju dima i jake rasvjete.
  
  Senka Bulić kao redateljica i autorica snažne osobnosti i jasnog estetskog potpisa ostala je vjerna vlastitoj prepoznatljivosti u čitanju Ibsena. Pri tome, čitanje je studiozno, u predstavi se može prepoznati niz znakova koji imaju duboko utemeljenje u Ibsenu. No, i dalje ostaje dojam kako je okretanje temeljnog postupka dramskog naturalizma naglavce rezultiralo osiromašenjem, a ne obogaćenjem, dodavanjem vrijednosti.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 5. svibnja 2021.

  Produkcija: Kazalište Hotel Bulić
  Premijera: 2. kolovoza 2020, IKS Festival, Split
  
  Redateljica: Senka Bulić
  Dramaturginja: Vesna Đikanović
  Autor glazbe: Tomislav Ćurković
  Kostimograf: Oliver Jularić
  Scenograf: Silvio Vujičić
  Oblikovatelj svjetla: Tomislav Maglečić

  Glume: Lucija Šerbedžija, Barbara Prpić, Paško Vukasović, Jure Radnić, Dado Ćosić

Piše: