Kako nas je vladajući kanon europske kulture doveo u slijepu ulicu

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (8. dio)

  • Otvaranje Europske prijestolnice kulture 2020., Rijeka

    Jedan hrvatski grad, Rijeka,  postane Europska prijestolnica kulture (EPK) 2020. godine, što je divna vijest! U program se uloži silan novac - i hrvatski i europski. Organizatori vrijedno rade godinu dana i smisle velik program. Ali program uglavnom izaziva političke emocije: raspravlja se za ili protiv postavljanja crvene zvijezde na vrh nebodera jer je crvena zvijezda  simbol komunizma. Ipak, svi se nadaju da tu ipak ima još nečega osim zvijezde. Onda se velebno otvorenje u kojem sudjeluje više od pet stotina sudionika prenosi 1. veljače 2020. na nacionalnoj televiziji pa svi vide o čemu se radi.

    S jedne strane, reakcije su i dalje političke. Jedni se zgražaju na „crvenu Rijeku“ i simbol zvijezde čija je afirmacija provedena kroz sve programe, drugi se dive otvorenosti i slobodi grada koji se usudi biti svoj. Te reakcije nisu takve zato što smo glupi nego zato što su političke poruke namjerno poslane. A kod takvih poruka nema puno kulture nego se – navija. Jedni su sretni da je njihova opcija pobijedila (da je zvijezda provedena   od nebodera do opere), a drugi su ogorčeni zašto je zvijezda odjednom ušla u umjetnost, a neki drugi politički simboli (ili pozdravi) nisu.

    Međutim, nacionalni prijenos otvorenja je pokazao čega tu još ima osim crvene zvijezde.  Pa se većina ljudi šokirala, gledajući u nevjerici.

    Leonora Surian Popov i Edi Ćelić, otvaranje programa Europske prijestolnice kulture u Rijeci, 2020. Damir Bartol Indoš je jedan od autora otvorenja. On je osamdesetih bio rub rubova, alternativa, jer je lupao i razbijao po zapuštenim zagrebačkim dvorištima, a meni, kao i drugima u malobrojnoj publici, to je bilo fora zato što je glavna struja bilo secesijsko i pozlaćeno HNK. Kako sad može, kako piše na službenoj stranici događanja, buka, vrištanje i lupanje koju stvaraju i izvođači i publika u Indoševom stilu s laganim prizvukom neke melodije biti opera na otvorenju europske kulturne prijestolnice?

    Transvestit je rušeći vlastiti spol nekad bio najveći otklon od norme  jer smo spol smatrali biološkom zadatosti, a muškarac imao važnu funkciju i u društvu i obitelji koje se nije mogao samo tako odreći. Transvestit je mogao biti ili parodija ili pobuna. Kako sad transvestit može biti najsvečaniji ili, bolje rečeno, najobičniji službeni voditelj programa?

    Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca  je naša najpoznatija opera a njena arija U boj, u boj ima status umjetničkog nacionalnog blaga. Kako je moguće promijeniti tekst te arije na otvorenju i to smatrati velikim dosegom demokracije, a ne devastacijom umjetnosti?

    Gradonačelnik je po funkciji bio zaštitnik vrijednosti svoga grada. Kako može javno rezati tortu od marcipana u obliku falusa nakon  premijere Lizistrate u rječkom HNK 2010. istom rukom kojom prima plaketu na otvorenju grada prijestolnice kulture kao voditelj toga grada? I tako dalje....

    Otvaranje Europske prijestolnice kulture 2020., HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Ivan pl. Zajc, Nikola Šubić Zrinski, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Ville Matvejeff / Igor Vlajnić

    Reakcija većine ljudi je šok i  nevjerica. Ne muči ih toliko sama cijena svega toga nego odsutnost umjetničkog u tome odnosno ne izgleda im kao ono što većina ljudi podrazumijeva da umjetnost jest... Mi smo svi duboko uvjereni da je umjetnost ono najuzvišenije što ljudski um stvara,  ono najljepše, najbolje  i najvrednije, a naučili smo da se evolucijom žanrova  umjetnost razvija i da je umjetnički kanon koji sada vlada ono najbolje što imamo.  To vjeruju i oni koji nikada nisu bili u kazalištu ili kročili u galeriju!   A sada su svi svojim očima vidjeli to „najbolje“. Ono što je nekad bilo rubno, alternativno, provokativno, nepristojno, vulgarno, bedasto, nelogično... (a tako i dalje izgleda većini ljudi koja to gleda) sada je ponuđeno kao vrhunska kultura. Još bi nekako shvatili da smo to mi Hrvati lokalno poludjeli (Rijeka kao grad, organizatori, lokalni političari...). Međutim, nitko se od europskih dužnosnika ne buni, dapače vrlo pristojne gospođe iz nekih finih zemalja na visokim europskim funkcijama to odobravaju i govore o kulturi i umjetnosti. Kako je to moguće?

    Moguće je zato što cijeli program Rijeke 2020, jest glavna struja europske umjetnosti. 

    Dobro je da su tom prigodom svi vidjeli kako izgleda glavna struja europske kulture jer kad ja pišem o tome većina ljudi ne može vjerovati da je stanje zaista takvo. Stalno misle da je tamo negdje u kulturnoj Europi umjetnost prava, a da smo mi ovdje nešto krivo shvatili! Isprva se činilo da je problem u slijeđenju čudnih moda  i trendova koje netko nameće iz obijesti, neznanja ili vlastite  praznine. „Nova europska drama“ je doslovno nametnuta cijeloj Europi protiv ukusa publike, protiv mišljenja kritičara, protiv inspiracije pisaca. Međutim, problem je mnogo dublji - krivo postavljeni umjetnički kanon koji vlada u cijeloj Europi.

    Otvaranje Europske prijestolnice kulture 2020., Mr. Lee & IvaneSky izvode <em>Nije dobro</em>

    Mi smo uvjereni da je kanon ono najbolje od ljudskog duha jer su ga stvorili stručnjaci prema umjetničkim kriterijima. Međutim, kada se ponovo pročita sve ono što je pojedina epoha u povijesti smatra najboljim vidi se koliko smo odličnih djela (iz srednjeg vijeka, iz baroka, iz građanske drame) nepravedno izbacili iz kanona. Kanon koji danas vlada nije postavljen na umjetničkim nego na svjetonazorskim kriterijima. Svjetonazor je naš nad-osobni identitet, on određuje naš odnos prema slici svijeta, slici društva i slici nas samih pa iako su politike i ekonomije u društvu često vidljivije, upravo je on najmanji zajednički nazivnik jednog društva. U ovom slučaju Europe.

    Ako se priznaje samo napad na svijet, a slika svijeta je bez duhovne dimenzije – umjetnost je prazna i ne zanima publiku. Publika bježi, a onda umjetnost mora napadati sve jače, sve bezobraznije, sve perverznije... ne bi li izazvala nekakav odjek, neku reakciju. I eto nas, nakon sedamdeset godina, tu gdje jesmo.

    Slikovito rečeno mi smo, kao Europa, nakon II. svjetskog rata, krivo skrenuli. Skrenuli smo u slijepu ulicu jer smo nakon sedamdeset godina hodanja po njoj očito došli do zida. Zato su promjene tako brze (samo prije deset godina sve ovo prikazano na otvorenju bilo bi nemoguće u umjetnosti glavne struje!). Zato i jest takva silna vriska, jer smo došli do zida. Kad si u slijepoj ulici nemaš kuda pa onda sve jače i više vičeš da te se čuje. A i da privučeš pažnju. Naime, u slijepu ulicu stane malo ljudi i zato je publike sve manje.

    Otvaranje Europske prijestolnice kulture 2020.,Balet HNK Ivana pl. Zajca, <em>Čipka</em>, kor. Maše Kolar

    Znaju to organizatori Europske prijestolnice kulture  (EPK). Zato je većina programa zamišljena „za prolaznike“. Nije to „demokratizacija umjetnosti“ kako  oni kažu, nije to „približavanje umjetnosti publici“, to je posljedica nedostataka interesa publike za njihove programe. Performansi nikad nemaju puno publike jer su uglavnom prazna forma koja ne nosi sadržaj i ne dira onoga koji gleda. Zato moraju biti ili provokacije (uvrede, šok, sablazan) ili politika. Organizatori znaju da će svaka politička provokacija izazvati  emocije i  reakcije!  Znaju da će ih napasti, ali znaju i da će oni koji su na njihovoj političkoj strani  podržati što god da naprave na sceni. Poznajem većinu ljudi u hrvatskoj kulturi. Odgovorno tvrdim: oni s kojima se svjetonazorski ne slažem bili bi zgroženi da ovo otvaranje dobiju bez politike. Naime mi svi – i lijevi, i desni, i srednji, i gornji, i donji – imamo u sebi snažan osjećaj da je umjetnost nešto jako važno, jako potrebno i jako vrijedno.

    Otvaranje Europske prijestolnice kulture 2020., Rijeka, Damir Bartol Indoš

    Svi su nakon 1990. u Hrvatskoj očekivali promjene u kulturi. Promijenio se politički sustav (iz komunizma smo prešli u demokraciju), na popisu stanovništva bilo je 90 posto kršćana. Promjene su se dogodile, ali vrlo ograničeno - i vremenski i prostorno. Za vrijeme Domovinskog rata kazalište se vratilo svojoj bîti, ali u  ratnim zonama, tamo gdje je bilo najteže, postalo je lijepo/dobro/sveto. Predstave su govorile o duši i smislu života, pročišćavale publiku katarzom jer su afirmirale  temeljne ljudske vrijednosti čak i kad su  junaci pogibali na kraju drame. Glavna struja se pritajila jer se nije znalo u kojem pravcu će se društvo razvijati. Po završetku rata  sve se vratilo na staro, glavna struja je nastavila slijediti europske trendove i vladajući svjetonazor jer se ništa nije promijenilo u Europi.

    (nastavlja se...)

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 29. travnja 2021.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo 
    sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Sanja
Nikčević