Tri dokaza nametanja kanona ili brišemo i ne raspravljamo

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (7. dio)

• 
  
  I sad dolazimo do problema kriterija kojima se vrednuje literatura danas. Taj je metar toliko sužen da se svodi na nekoliko pojmova: „prikazivanje istinite slike društva“, „beskompromisna pobuna protiv autoriteta“, „oštra/hrabra kritika  društva“. To se obrazovnim sustavom u cijeloj Europi prenosi kao „objektivna istina“ i „znanstveno potvrđena kvaliteta djela“. Međutim, kada se ti uspostavljeni kriteriji primijene na bogatstvo žanrova i stilova građanske drame 19. i prve polovine 20. stoljeća očito je da oni nisu umjetnički nego svjetonazorski. To više što smo iz kanona izbacili i „oštru kritiku društva“ temeljenu na „objektivnoj istini“,  ako nam se ne uklapa svjetonazorski  naprimjer tzv. „naturalističko socijalnu dramu“ koja je prema istinitim slučajevima govorila o ozbiljnim problemima i grada i sela, ali  sadržavala kršćansku poruku. 

  Svako djelo ima u sebi vidljiv svjetonazor i poruku, ali to je objektivna kategorija. To što jedno djelo tvrdi da je svijet dio Božjeg plana i da postoji izbor između dobra i zla, a drugo da Boga nema, a čovjek je sam na ovome svijetu, nije samo po sebi kvaliteta djela. I jednu i drugu poruka mogu imati dobre i loše drame, ali bismo ih trebali prosuđivati imanentnim kriterijima. No, mi smo u suvremenom kanonu (i u tumačenju prošlosti) proglasili sekularistički svjetonazorski stav i poruku kao kvalitetu, a sve što je vezano uz drugi svjetonazorski stav, njegove vrijednosti i poruku  -  nekvalitetom. Tri su dokaza tome da su posrijedi izvanumjetnički kriteriji.
  
  1. Prvi. O izbačenome se ne raspravlja. Kvaliteta kanonskog je neupitna, a nekvaliteta se podrazumijeva. Ako se već mora, djelo se otpisuje uz tek nekoliko argumenata, već spomenutih: „nerealno/lažno“, „stereotipno“, „podilazeće publici“. Na ovome svijetu ima i primjera dobrog oca i dobrog kralja, sretnog razrješenja problema ili pronalaženja smisla života u služenju, ali se prikaz toga u djelu smatra „nerealnim“ pa makar bili i autobigrafski zapisi (kao npr. oni Jagode Truhelke). Lik pobunjenog intelektualca kojeg uništava primitivna okolina u realizmu (ili disfunkcionalna obitelj u modernizmu) jednako je stereotipan kao i lik poštenog i dobrog čovjeka u pučkoj drami, ali se ovaj prvi smatra istinom, a potonji steretiopom. To znaju i umjetnici pa filmski redatelj Richard Curtis kaže:  Ako snimite film o muškarcu koji otme ženu i zaveže ju za radijator na pet godina – što se dogodilo možda jednom u povijesti – onda je to zapanjujuće realistična analiza društva. Ako ja snimim film kao što je 'Zapravo ljubav' o tome kako se ljudi zaljubljuju, a danas ih se u Britaniji  zaljubljuje oko milijun, onda je to sentimentalni prikaz nerealnog svijeta.

  2. Drugi. Sve što je  izbačeno kao nevrijedno  -  kao da je u bunar bačeno.  Ne samo da se ne uči u školi, pa ni na fakultetu (osim u rijetkim oazama), nego se izbačeni žanrovi teško mogu naći i u knjižnicama. I to ne samo oni stari žanrovi poput srednjovjekovnih viteških romana nego čak Francuska ne objavljuje svoje melodrame, Austrija pučke drame, Britanija afirmativne građanske drame,  iako su ti žanrovi vladali nedavno i dugo – tijekom proteklih dvaju stoljeća u Europi. I kod nas te pisce treba tražiti u specijaliziranim edicijama i po arhivima. Nema logike u tako temeljitom brisanju, osim želje da se ti žanrovi  uklone iz svijesti ljudi. Naime, ako su djela dostupna mogu se čitati i uspoređivati i onda svatko vrlo lako može vidjeti da su izbačena djela kvalitetna, a kriteriji svjetonazorski.  Da se to ne bi dogodilo prilikom slučajnog objavljivanja takvih djela predgovor ili pogovor moraju izložiti prosudbu iz kriterija suvremenog kanona, bilo da ih se otpisuje kao „nevrijedna“, dopušta im se značenje samo „za razvoj pismenosti ili borbe za nacionalni jezik“ ili se „podižu“ u sekularističku kritiku društva.

  3. Treće. Kada mi teoretičari pročitamo ta djela jer mi do njih imamo pristup, ako imamo hrabrosti suprotstaviti se vladajućem kanonu, nemamo kriterije obrane, ne možemo ih analizirati prema pravilima struke jer nemamo ni uzore koje ćemo citirati ni pojmove kojima ćemo ih braniti. I tu je treći dokaz da nije riječ o objektivnoj kvaliteti kao posljedici evolucije žanrova nego o svjesnom i nametnutom izboru bez argumenata. Naime, nisu izbačene samo drame -  izbačena je i teorija koja je ovo, prema današnjim kriterijima nepodobno, uvrštavala u povijesti (Đuro Šurmin, Dragutin Prohaska, Mate Ujević) i/ili objektivno analizirala.
  
  
  
  Svakako preporučujem ediciju  „Hrvatska katolička baština 20. stoljeća“ Glasa koncila u kojoj je objavljeno više od   20 svezaka a u svakom je prikazan lik i djelo jednog od važnih kulturnih hrvatskih djelatnika (teoretičari književnosti, kritičari, sociolozi, povjesničari, itd.). Tu su knjige radova vrhunskih intelektualaca koji su pisali o umjetnosti: Ljubomir Maraković, Petar Grgec, Antun Mahnić, Mate Ujević, Tom Smerdel, Dušan Žanko, Đuro Arnold i drugi... Pri tome su bili i časni ljudi, pa je tako Antun Mahnić bio biskup koji je umro na tragu svetosti pa je nakon smrti pokrenuta kauza za proglašenje svetim, a Ljubomir Maraković uzor i inspiracija blaženom Ivanu Merzu.

  Kako je u jednom od prijašnjih nastavaka rečeno, humanističko obrazovanje nam je bitku „mladih“ i „starih“ u 19. stoljeću prikazalo kao „masovno“ nadiranje novih i mladih protiv šačice zaostalih katolika koje nekad zovemo i „neokatolicima“ da bismo istaknuli njihovu rubnost i fanatičnost.  Međutim situacija je bila potpuno drugačija, katolički mislioci su bili apsolutno dominantni, oni su  bili glavna struja jer je u društvu bio dominantan kršćanski svjetonazor.  To se najbolje vidi u knjizi Vladimira Lončarevića  Književnost i hrvatski katolički pokret (Alfa, Zagreb, 2005.) u kojoj je  dokazano da je katolička misao bila dominantna  u hrvatskom društvu a ne tek neki usputni i minorni „pokret“.

  Svi su oni nakon II. svjetskog rata doslovno izbrisani. Vladimir Lončarević vrlo pregledno popisuje kako se nova vlast obračunala s viđenim intelektualcima koji su bili zagovornici kršćanskog svjetonazora.  Od spomenutih ubijeni su ili umrli zbog progona i mučenja 1945. - 1948.: Kerubin Šegvić, Fran Binički, Gabrijel Cvitan, Vinko Kos, Jerko Skračić, Ilija  Jakovljević, Branko Storov, Andrija Radoslav Glavaš, Branko Klarić, Mato Paljug, Tomica Penavić, Luka Puljiz, Stanislav Vitković, Ivan Softa, Stanko Kljajo, Nikola Kordić, Franjo Rubina;

  Osuđeni su na zatvorske kazne: Ljubomir Maraković, Petar Grgec, Zvonimir Remeta, Hrvoje Bor, Konstantin Rimarić Volinski, Josip Benac, Ivo Grgurev, Cvjetko Škarpa, Blago Karačić, Tomica Penavić, Mirko Validžić, Rajko Kraljev, Petar Meštrović; otišli u egzil: Dušan Žanko, Luka Brajnović, Ivo Lendić, Stjepan Hrast­ovec, Vinko Nikolić, Josip Blažina /Jožčenko/, Lucijan Kordić, Jeronim Iljadica, Josip Cvrtila, Rajmund Kupareo (vratio se), Jeronim Korner (vratio se).

  Nisu ubijeni, osuđeni ni otišli: Antun Matasović, Janko Bubalo, Dragutin Ćepulić, Josip Andrić, Mate Ujević, Lovre Katić, Ivo Horvat, Viktor Grmović, Tom Smerdel, August Đarmati, Jakov Jurkić, Sida Košutić, Serafin Mičić, Ferdo Rožić, Velimir Deželi ml.,  Mirko Talajić, Andro Vid Mihičić, Baltazar Vijolić, Nedeljko Subotić, Mate Blašković, Augustin Čičić, ali im je, kao i ostalima, doživotno ili zadugo onemogućeno objavljivanje u Domovini. ( „Hrvatska katolička književnost“, Kroatologija  1-2, 2017., str. 1-29.)
  
  (nastavlja se...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 29. travnja 2021.

  

  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: