Kolaž bizarnih skečeva bez koherencije, strukture i poante

Satiričko kazalište Kerempuh: Filip Jurjević, Marina Lisjaka, Teorija zavjere, red. Marina Pejnović

• 
  
  Teorije zavjere definitivno spadaju u duh vremena digitalnog doba. Postojale su one, dakako, i prije, no brzi razvoj komunikacijskih tehnologija doveo ih je do prethodno neslućene kulminacije u proliferaciji mogućnosti iznošenja mišljenja u prostoru foruma, društvenih mreža i inih beskonačnih prostora gdje se lako sakriti iza lažnog identiteta, a autoriteta, nekoga tko bi ih, s pozicije znanja i, stoga, autoritativnosti, raskrinkavao i uskraćivao im pravo javnosti, nema. Posljedice tog i takvog društvenog i tehnološkog razvoja svima su poznate, od antivakserstva do vjerovanja u namještanje izbora bez ikakvih dokaza. Dvojica dramaturga, Filip Jurjević i Marin Lisjak, i redateljica, Marina Pejnović, logično su se i aktualno u kazalištu odlučili pozabaviti ovim fenomenom. Rezultat je predstava nastala kao njihov zajednički autorski projekt, naslovljena jasno i nedvosmisleno, Teorija zavjere, u produkciji Satiričkog kazališta Kerempuh.
  
  

  Baš kao što su teorije zavjere paradigmatski simptom digitalnog, tako su, u kazališnom kontekstu, autorski projekti paradigmatski simptom postdramskog, postmodernističkog ili kako ga se već naziva - vremena sadašnjice. Ova predstava nimalo ne odskače od te paradigme, koja se može pokazati vrlo inovativnom u otkrivanju smjerova razvoja kazališta, osobito poigravanjem stilovima i žanrovima, namjernim i smišljenim, a često i vrlo komičnim scenskim sinkretizmima. Međutim, autorski projekti suvremenog doba vrlo se često ostvaruju u potpuno suprotnom smjeru, kao zamorna mješavina svega i svačega suprotna svakoj scenskoj logici, koja, umjesto da razmišlja o publici i pomiče granice njezina iskustva gledanja, zanemaruje ju i odlazi putem samozadovoljstva.

  Teorija zavjere počinje i završava, strukturirana je kao niz skečeva. Prizori koji tematiziraju pojedine aspekte različitih, često vrlo bizarnih (feminacizam) teorija zavjera nižu se kao na traci, ali bez osobite koherentnosti ili, uopće, osjećaja za cjelinu. Likova, osim unutar pojedinih prizora, zapravo i nema, već glumci ostvaruju tek ilustracije pojedinih persona koje trebaju poslužiti sudjelovanju u kreaciji poante pojedinog prizora, među kojima su bizarne radionice o muškosti, pjevanje o Josipi Rimac ili neostvareno, na internetu dogovoreno, spašavanje Klaićeve bolnice od navodne ugroze.
  
  
  
  Autori su, dakle, u predstavu uključili sve i svašta što se može pronaći na suvremenom beskrajnom meniju teorija zavjera, a što i sami navode u programskoj knjižici, gdje pišu kako je internet „za sobom povukao par strukturnih principa; kolaž i dokumentarizam“. Problem je što se strukturni principi, eto, nisu uspjeli strukturirati. Naime, predstava, sazdana kao kolaž skečeva djeluje kao rasuti teret, labavo povezan tek istim glumcima, dok brojne promjene likova, estetike i motiva više odaju dojam vježbe iz bizarnosti nego poentiranja bilo čega u vezi s odnosom teorija zavjera prema društvu, umjetnosti, pa čak i (ne)postojećim likovima i radnji.
  
  Predstavu je zato zahtjevno, teško i mučno gledati, ali ne u pozitivnom smislu razotkrivanja mučnih detalja iz metastaziranog tržišta sve luđih i luđih teorija zavjera, već jednostavno zato što je uglavnom bez koherencije, strukture i poante cjeline. Zato sat i dvadeset, koliko traje, prolazi kao, subjektivno, mnogo dulje vrijeme.
  
  

  Redateljska rješenja povremeno pokazuju iskre zanimljivosti, primjerice u prizoru hranjenja do povraćanja kao metafore konzumiranja informacija bez kriterija do iznemoglosti, što je očita odlika svijeta interneta i društvenih mreža. Slično je i s prizorom muškog iživljavanja na glumici, obješenoj poput lutke, no sva se ta rješenja brzo prekrivaju novom rundom ispraznog skeča o ispraznosti života u digitalnom okruženju.

  Glumci su većim dijelom svoje impostacije u pretjerivanju. Tako Linda Begonja, u maniri koja, čini se, sve više postaje glumičin tip, igra u prenaglašenim koreografskim i glasovnim zamasima, dok Dražen Čuček, čija je uloga postavljena u poziciju svojevrsnog predvodnika i majstora ceremonije, kao da stvara autokarikaturu, slabiju verziju vlastite uloge iz predstave Opet on, koja je svojevremeno s uspjehom igrala u Komediji. Josip Brakus, Matija Šakoronja i Bernard Tomić, posebno potonja dvojica, ostvaruju nešto prigušenije i time, bolje uloge.
  
  

  Baš kao što bi umjetnost trebala biti permanentna razmjena mišljenja, gdje nitko od sudionika kreativnog procesa, ali ni onih koji vide njegove rezultate, nema završnu riječ, već se one međusobno nadopunjuju i kreiraju raspravu u kojoj su neslaganja dopuštena i, štoviše, poželjna, jer bez njih prave rasprave ni nema, tako je i s diskursima društvenih problema. Različite teorije zavjera redovito imaju fanatične sljedbenike s kojima se ne može raspravljati. Ova predstava imala je priliku, s obzirom na temu, otvoriti raspravu, ukazati na aktualni trenutak. Vjerojatno je ne bi pogledali sami teoretičari zavjera i oni koji u njih vjeruju, ali nekoga bi mogla potaknuti na razmišljanje i propitivanje društva u kojem živi. Nažalost, uglavnom je to propustila učiniti, rasplinuvši se u skečeve.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. travnja 2021.

  Autori teksta i dramaturzi: Filip Jurjević, Marina Lisjaka
  Režija i scenografija: Marina Pejnović
  Kostimografija: Vedrana Rapić
  Autor glazbe: Josip Maršić
  Suradnik za scenski pokret: Pravdan Devlahović
  Oblikovanje svjetla: Ivan Štrok
  Oblikovanje videa: Deni Ključarić

  Glume: Linda Begonja, Dražen Čuček, Josip Brakus, Bernard Tomić, Matija Šakoronja

Piše: