Krležina čistka hrvatske književnosti ili sve je to nekvalitetna trulež i gamad koju treba spaliti

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (6. dio)

• 
  
  Nakon II. svjetskog rata u cijeloj Europi je provedeno čišćenje kanona od nepodobnih djela s otprilike istim „argumentima“, ali u svakoj zemlji postoji konkretan izvor svih negativnih odrednica kojima se označavaju afirmativne epohe, žanrovi i pisci. Uvijek je to netko od onih prijeratnih „mladih“, pobunjenika protiv društva i svijeta, kakvih je bilo zgodimice po cijeloj Europi. „Mladi“ su pisali ljutite manifeste – zahtjeve za „novom književnosti“ slobodnom od svih dotadašnjih ograničenja, a zapravo pamflete protiv dotadašnje književnosti i društva s jasnim zahtjevom za destrukciju i književnosti i svijeta koji ona zagovara. Te manifeste se tada nije shvaćalo najozbiljnije jer su izgledali kao pubertetska pobuna protiv ozbiljnih i uglednih očeva, ali nakon II. svjetskog rata su se odlično uklopili u novo vrijeme i zavladala je njihova retorika.  
  
  Kod nas je glasnogovornik novog kanona (i izvor arsenala argumenata za rušenje starog) postao Miroslav Krleža. U svojim pobunjeničkim tekstovima napisanima prije Drugog svjetskog rata Krleža je zanijekao cijelu stariju hrvatsku književnost. Oca hrvatske književnosti, Marka Marulića, estetički je obezvrijedio i ideološki ocrnio, kao i većinu renesansne i barokne hrvatske književnosti, smatrajući je „klerikalnom“, jer joj je zamjerao nabožnu inspiraciju i afirmaciju kršćanskog svjetonazora. Krleža je iz renesanse veličao jedino i isključivo Marina Držića kao komediografa i to kao „kritičara mana svog društva“. Zatim je Krleža anatemizirao sve romantičarske pjesnike, a 19. stoljeće je doslovno poništio!
  
  Hrvatske povijesne tragedije Krleža je negirao zbog nacionalizma i veličanja plemstva kao dokaza legitimiteta nacije i države, građanske drame zbog dekadencije, a  cijelo građansko kazalište bilo mu je patetično i nekvalitetno (osim Jovana Sterije Popovića). Zapravo im je zamjerao afirmaciju drugačijeg svjetonazora i pripadanje drugom ideološkom sustavu. Čitava je hrvatska književnost za Krležu tek „leševi, mumije, crvi, gamad“ koju je trebalo doslovno spaliti.
  
  U skladu s ideologijom u koju je vjerovao (komunizam i jugoslavenstvo) i svjetonazorom (ateizam) koji je zagovarao, smatrao je svekoliko uništenje starog jedinim načinom oslobođenja pojedinca, pa je cijelu književnost s puno euforije i uvreda otpremio u ropotarnicu povijesti! Svoju uvredljivu pobunu protiv očeva  još jednom je potvrdio u eseju O našem dramskom repertoaru koji je napisao neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1948.), a te je stavove kasnije istom žestinom i istom retorikom (čitaj: uvredama) neprestano ponavljao.
  
  Nastavio je tako i o suvremenoj, naročito hrvatskoj književnosti, što je s njegove pozicije direktora Leksikografskog zavoda, a i političke moći, imalo snažnih posljedica na cjelokupnu hrvatsku književnost. Nakon pobjede komunizma njegov je stav postao književni kanon i prema tom stavu se djelovalo u hrvatskoj književnosti. Mi možemo tumačiti snagu Krležinih argumenata o književnosti kao posljedicu njegove političke pozicije (prijateljstvo s najmoćnijim čovjekom u zemlji, predsjednikom Josipom Brozom Titom) i služenje novom političkom sustavu (bio je predsjednik Suda časti Društva književnika Hrvatske i osobno je izbacivao iz Društva nepodobne pisce, što je tada bilo ponekad doslovno opasno po život), ali kad se pogleda šira slika, vidi se da se to dogodilo u cijeloj Europi.
  
  Bertolt Brecht je postao isto takav glasnogovornik novog kanona u Njemačkoj. Ibsen je prije Nore pisao djela iz kršćanskog svjetonazora, a onda je promijenio smjer, izazivao pobune, a nakon Drugog svjetskog rata postao službeni rodonačelnik europske građanske drame. Takvi izvori argumenata i vrhovi kanona postoje po cijeloj Europi, što znači da je na djelu jedna nad-kategorija – svjetonazor, iako se u svakoj zemlji činilo da se zagovara njihov politički sustav ili da se radi o usponu neke posebno zaslužne osobe.

  U Hrvatskoj je vrlo brzo nakon Drugog svjetskog rata i pobjede komunista 1949. godine objavljen tematski dvobroj Hrvatskog kola, koji je kasnije objavljen i kao zasebna knjiga Drama i problemi drame. Broj su uredili Joža Horvat, Slavko Kolar i Petar Šegedin (partizanski  borci!), a u njemu su ugledni teoretičari  koji su prihvatili novi smjer (Marijan Matković, Ranko Marinković, Mihovil Kombol, Slavko Batušić i dr.) teorijski proveli čistku svega afirmativnog iz hrvatskog kanona, a naročito religioznih tema i građanske drame.
  
  Koristili su Krležine teške uvrede i njegov napadački način pisanja (npr. Marijan Matković piše „tingl tangl zabavljač“ za Josipa Freudenreicha ili „ni jedna građanska komedija se ne penje do umjetničkog izraza“) koje su smještali u širi kontekst koji su, kao obrazovani ljudi, vrlo dobro  poznavali. No, unatoč tome su bez problema tražili brisanje iz kanona i svijesti ljudi svega nepodobnog („ni jedna tragedija građanskog perioda ne zaslužuje ništa drugo do smrti u kazališnom arhivu“, piše Marijan Matković). Uz to, Krležu su proglasili jedinim suvremenim kritičarom! To je Krležine stavove, ali i sve njegove uvredljive izraze, pretvorilo u sveto pismo novog teorijskog pristupa književnosti.

  Specijalizirani stručnjaci (uglavnom profesori na fakultetima) znali su (i znaju) mnogo o afirmativnoj ili religioznoj literaturi, ali im se nije bilo lako boriti za njenu afirmaciju nakon ovakvog starta. (Kao primjer direktnog nametanja kanona iz novog vrijednosnog sustava vidjeti  Frangeš,  Ivo / Rosandić, Dragutin / Šicel, Miroslav: Pristup književnom djelu. Čitanka s pregledom književnosti za 1. razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 1974., XIII, V. prerađeno izdanje). U drugom dijelu Pregled književnosti (str. 151-283) daje se kronološki razvoj književnosti, gdje je srednji vijek samo „pismenost“, barok se ni ne spominje kao termin nego se govori o tom vremenu kroz zemlje u kojima se, eto, pojavio neki pisac (iako ni Gundulić „za razliku od Držića ... nije uspio probiti okvire svog vremena“, str. 251). Ne spominje se ni građanska epoha, koja je dobila samo kratko spominjanje prosvjetiteljstva. Autori slijede teoriju evolucije, neprestano podcjenjuju afirmativne a veličaju kvalitetu oponašateljskih epoha koje tumače vrijednostima novog kanona („razumski prikaz...“, „kritika društva...“, „pobuna protiv...“ itd.). 
  
  Na višem stupnju obrazovanja te su formulacije suptilnije ali i dalje ostaju, npr. vrijednost književnosti renesanse kao opreka „crkvenoj“ književnosti srednjega  vijeka (Vidi Kombol, Mihovil / Novak, Slobodan Prosperov: Hrvatska književnost do narodnog preporoda. Priručnik za učenike, studente i učitelje književnosti. Drugo, dopunjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 30.). Vrlo je slično  i u našoj temeljnoj Povijesti svjetske književnosti u 7 knjiga koju su od 1974. do 1982. objavili Sveučilišna naklada Liber i Mladost iz Zagreba, gdje se spominje većina izbačenog, ali uz negativnu vrijednosnu konotaciju.

  U obrazovni sustav, kao i u javnost, pa tako i naše podsvijesti, ušao je Krležin stav koji vlada do dana današnjeg. Prisutan je u medijima, utječe na repertoare profesionalnih kazališta i konstantno visi nad teoretičarima kao Damoklov mač. Pisci  protjerani iz kanona u teoriji književnosti službeno se zovu minorni. Pišući tekstove o hrvatskoj književnosti, teoretičari polaze od ovih Krležinih stavova koje moraju navesti i slijediti da bi bili legitimni!

  I tako do dana današnjeg!
  
  Da se ne bi zaboravilo tko je temelj i koji su argumenti legitimni, ugledni stariji kolege podsjetit će mlađe kolege, koji ne pamte početke stvaranja novog svijeta nakon Drugog svjetskog rata, a ni ne poznaju Krležu kao osobu. Usmeno, ali i u tekstovima. Jedan od najuglednijih objavit će tekst 2007. samo da ponovno pobroji Krležine argumente i ponovno osnaži njegove stavove kao legitimne, a Krležine neutemeljene uvrede još jednom potvrdi kao „vehementi stil pisanja“. Da ne bi, pod pritiskom postmoderne, mlađi pomislili da su porušeni svi termini i značenja, pa smiju pisati kako žele.  
  
  (nastavlja se...)

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 23. travnja 2021.

  

  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: