Čistka u građanskom kazalištu ili zanijekani afirmativni žanrovi

Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (5. dio)

  • Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život: Henrik Ibsen: Nora, red. Mario Kovač, 2020.

    Svaka je nova epoha najkritičnija prema onoj prethodnoj, pa tako mi danas za građansko kazalište nemamo ni generički termin epohe ili, kako kaže Vinko Brešić, u kronologiji hrvatskih književnih epoha „ima nekih praznina“. Tvrdimo da taj period nikako nije epoha jer nema žanrovsku podjelu, a zapravo kanonska teorija sve afirmativne žanrove tog vremena poništava negativnim odrednicama kao „podilaženje publici“, „nerealna slika svijeta“, „stereotipna djela puna klišeja“, „oponašanje trećorazredne njemštine“. U cijeloj Europi kao prvu „pravu“ građansku dramu u školi učimo Noru Henrika Ibsena (iz 1879. godine) iako su građani stali na scenu kao glavni likovi (ne sluge) već u 16. stoljeću, a u 18. i 19. stoljeću vladali europskim scenama i postavili temelj suvremenog kazališta!

    U vrijeme građanskog kazališta vladao je kršćanski svjetonazor, a u umjetnosti su postojala dva različita odnosa prema tom svjetonazoru, koje sam   definirala  kao afirmativni i subverzivni odnos.  Taj odnos implicira određenu sliku svijeta i njemu pripadajuću poruku i uvijek je svjesni odabir pisca. Djela sa subverzivnim odnosom pisana su namjerno i svjesno iz novog svjetonazora – sekularističkog, koji je također svjesno i namjerno rušio vladajući kršćanski svjetonazor.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Miroslav Krleža, Kraljevo, red. Ozren Prohić, 2009.

    To se  najbolje vidi u obradi istih tema. U hrvatskoj pučkoj drami to je prikaz puka u Graničarima Josipa Freuedenreicha u usporedbi sa Srđanom Tucićem ili Krležinim Kraljevom, u građanskoj drami prikaz dubrovačke vlastele kod Ernesta Katića u usporedbi s Ivom Vojnovićem ili prikaz zagrebačke građanske sredine kod Josipa Eugena Tomića i Josipa Kulundžića te Julija Rorauera i Miroslava Krleže. Da ne govorimo o istom događaju koji je prikazan u drami Miroslava Krleže Gospoda Glembajevi i komediji Kalmana Mesarića I u našem gradu, ali iz potpuno različitog svjetonazorskog stava koji određuje i poruku i žanr.

    Iz repertoara HNK očito je da je afirmativni stav bio dominantan. Bilo je puno više afirmativnih žanrova (pučke, građanske i povijesne tragedije, komedije i melo/drame), ti su žanrovi bili zastupljeniji na repertoaru, a naslovi su imali i više premijera i više izvedbi jer su bili popularni i rado gledani. Drame pisane iz sekularističkog svjetonazora (ekspresionizam, realizam, modernizam) izazivale su  pobune i kritičara i publike, kao i bojkot publike, pa su imale puno manje izvedbi. Freudenreichovi Graničari su u osamdeset i tri godine (1857-1940) igrali u HNK u Zagrebu 269 puta (a dvostruko toliko izvan njega)! Subverzivni naslovi (od Krleže do Ibsena) uglavnom su  imali tri do pet, a vrlo rijetko desetak izvedbi.

    Kazalište Gavella: Krleža Miroslav, <em>Gospoda Glembajevi</em>, red. Petar Veček, 1984. Na fotografiji: Rade Šerbedžija i Krešimir Zidarić

    Pogledamo li važna profesionalna dramska imena koja se nalaze u knjigama povijesti hrvatske književnosti ili hrestomatijama hrvatske drame 19. i 20. stoljeća, popis je impresivan. U 19. stoljeću prije Krleže i početkom 20. stoljeća za vrijeme ranog Krleže tu su: Dimitrija Demeter, Antun Nemčić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Matija Juraj Šporer, Mirko Bogović, Ante Starčević, Josip Freudenreich, Ilija Okrugić Srijemac, Josip Neustädter, Nikola Milan Simeonović, August Šenoa, Janko Jurković, Marijan Derenčin, Ferdo Becić, Stjepan Miletić, Julije Rorauer, Ante Tresić Pavičić, Higin Dragošić, Milan Ogrizović, Josip Eugen Tomić, Josip Kozarac, Ivo Vojnović, Marija Jurić Zagorka, Milan Begović, Srđan Tucić, Janko Polić Kamov, Josip Kosor, Kalman Mesarić, Tito Strozzi. Od početka 20. stoljeća djelovali su kao važni pisci „socijalno naturalističke drame“: Fran Hrčić, Rudolf Kolarić-Kišur, Mirko Dečak, Milan Marjanović, Vladmir Lunaček, Joza Ivakić, Kamila Lucerna, Milo Mista, Adam Kostelić, Adela Milčinović, Andrija Milčinović, Petar Petrović Pecija, Zvonko Veljačić, Tomislav Prpić. Tu su i autori koji su pisali prikazanja: Božidar Širola, Velimir Deželić, Sida Košutić, Vojmil Rabadan...

    Međutim, nakon Drugog svjetskog rata dogodio se doslovan rez u svim europskim nacionalnim kazalištima, pa su iz tog umjetničkog bogatstva građanske epohe izbačeni svi afirmativni žanrovi i pisci, a u kanon pušteni samo subverzivni: isključivo žanrovi sekularističkog svjetonazora. U Hrvatskoj su od svih gore nabrojanih imena u kanon ušli Kosor, Begović i Krleža kao vrh.

    Gradsko kazalište mladih Split: Kalman Mesarić, <em>I u našem gradu</em>, red. Robert Raponja, 2015.

    Što je najbolje, unatoč proklamiranoj Istini koja bi nas trebala voditi, mi danas učimo da su afirmativni žanrovi građanskog kazališta već u 19. stoljeću počeli odumirati, a u 20. se kao „relikti prošlosti“ u potpunosti povukli pred novim, evolucijski boljim žanrovima sekularističkog svjetonazora. Poznat je sukob mladih i starih, ali je  istina  bila da su ti novi i mladi (skupa sa svojim žanrovima) bili takva manjina da nitko nije mogao ni pretpostaviti da će pobijediti.

    Dominacija subverzije kršćanskoga svjetonazora na sceni bila je nezamisliva, a rijetke iznimke smatrale su se „mladenačkom i kratkotrajnom zabludom inače talentiranih pisaca“ poput Kosora i Krleže. Ugledni francuski teoretičar Gabriel Marcel započinje svoju knjigu o religioznim temama u poratnome francuskom kazalištu upozoravajući na paradoks kojemu se nismo nadali: „U 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća nitko nije mogao predvidjeti da će teatar ikada govoriti protiv religije. Kad kaže „protiv religije“ misli na rušenje ili subverziju prve razine hijerarhije vrijednosti kršćanskog svjetonazora. Knjiga je napisana krajem pedesetih godina, dakle najmanje deset godina nakon pobjede novog svjetonazora, a čovjek se još uvijek čudio. Kako je tek to bilo nezamislivo prije kraja Drugog svjetskog rata!

    (nastavlja se...)

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 23. travnja 2021 

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo 
    sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Sanja
Nikčević