Arhont bira tragičare ili bankrot zbog nepodobne tragedije

Esej: Antičko kazalište (2. dio)

• 
  
  Na igrama su se mogle izvoditi samo novonapisane tragedije, dakle to su bile praizvedbe tekstova, a one pobjedničke prikazivane su po cijeloj Grčkoj. Budući da su za svako novo igranje, ili novu premijeru, tragediju morali prepisati, a i pobjednici su bili često recitirani, ostala su nam sačuvana djela onih koji su najviše pobjeđivali. 

  Upravo zato što je posrijedi bio sveti čin, svi koji su sudjelovali morali su biti ugledni i časni ljudi. Tragički pjesnici morali su biti ne samo talentirani nego i bogati, a morali su biti i najugledniji pripadnici društva. Budući da ih je birao vladar, očito su bili i politički moćni. Takva su i trojica najpoznatijih, oni koje ističe Aristotel, koji su osvojili najviše pobjeda na igrama i čije su drame došle do nas: Eshil (525-456. g.pr.Kr.) sa 7 drama, Sofoklo (497/494-406. g.pr.Kr.) sa 7 drama i Euripid (480/485-406. g.pr.Kr.) sa 18 drama.

  Eshil je potjecao iz bogate i ugledne obitelji, dva su mu brata proglašena herojima, uz njega je još četvero članova obitelji pisalo tragedije, a on sam bio je slavljen i kao ratni heroj (sudjelovao je u svim trima najslavnijim bitkama protiv Perzijanaca: i na Maratonu, i kod Salamine, i kod Plateje) i kao veliki pjesnik! Zbog njega je arhont ukinuo pravilo praizvedbe na Velikim  Dionizijama, izabravši nakon Eshilove smrti njegova već igrana djela, tvrdeći da su bolja od svih novonapisanih koja su mu donesena. Sofoklo je također potjecao iz vrlo bogate obitelji, bio je ratni heroj i visoki državnik. Bio je prvi do Perikla, jedan od desetorice stratega Atene, sudjelovao je u donošenju zakona, bio je čuvar riznice cijelog Delfijskog saveza, a i u njegovoj obitelji bilo je još tragičkih pjesnika.
  
  O Euripidu imamo manje podataka jer se nije aktivno bavio politikom, ali znamo da je bio obrazovan i bogat jer je imao veliku biblioteku, što je u to vrijeme bilo pravo bogatstvo. Svi pjesnici koji su sudjelovali na igrama bili su dobrostojeći. Ijon je nakon tragičke pobjede dao svakom Atenjaninu vrč vina! Pjesnici su bili uključeni i u vjerske obrede: Eshil je bio posvećen u Demetrine misterije, Sofoklo je bio svećenik boga Asklepija. Pisce su nakon smrti štovali gotovo kao bogove, pa su tako Eshilu i Sofoklu prinosili žrtve na grobovima.

  Glumiti su mogli samo ugledni atenski mladići (nisu smjeli biti kažnjavani!), koji su zbog toga bili oslobođeni ratne službe. No to ne znači da su tako izbjegavali vojnu obvezu, nego je to potvrđivalo značenje kazališta. Naime, i pjesnici i glumci morali su biti (i bili su) dobri ratnici. Plutarh zapisuje da su neki od njih čak bili i diplomati i lovci na ucijenjene glave. U antici nije postojao koncept mekoputnog i nježnog umjetnika (koji je uveo romantizam), u antici su najbolji pisci i glumci bili ujedno i najbolji ratnici.

  Prisutnost publike također je bila važna. U 5. st.pr.Kr. Atena je bila jedan od najmoćnijih gradova Grčke. Nakon što se posebno iskazala u grčkoj pobjedi nad Perzijancima (inače premoćno većoj vojnoj sili), Atena je postala predsjednica Delfijskog saveza s nekoliko stotina članica. U njoj je bila riznica cijelog Saveza (ona kojom je upravljao Sofoklo) u koju su članice uplaćivale godišnji danak. Tim je novcem Periklo raskošno obnovio grad a trošilo se i na organiziranje igara.

  Sva su antička amfiteatralna gledališta imala nekoliko tisuća mjesta, pa tako i  ovo atensko. Igre su, kao pravi ritual, bile besplatne, ali je za Velike Dionizije trebalo dobiti ulaznicu. One su se ravnopravno dijelile svim antičkim plemenima i članicama saveza koje su u to vrijeme donosile danak. To znači da su u publici bili najugledniji, najcjenjeniji i/ili najzaslužniji ljudi iz cijelog grčkog svijeta, a dobiti kartu bila je i čast i nagrada. U publici su u prvom redu oko orkestre bila službena  sjedišta za odabrane: svećenike, arhonta (vladara Atene), predstavnike plemena, grčkih gradova i atenske uglednike, a na mramornom tronu u sredini sjedio je glavni svećenik. Ono što danas zovemo VIP mjestima, u antici se zvalo proedria. Odmah nakon što bi svećenik žrtvovao jarca i prolio njegovu krv po žrtveniku, arhont bi otvorio igre, a zaslužne ratnike svečano bi ovjenčali lovorovim vijencem.

  Rečeno je da je u ritualu jednako važno ponašanje onih koji ritual izvode, kao i onih koji gledaju. Zato je na igrama bilo važno i dolično ponašanje publike, a svetost kazališta štitili su i zakoni. Kazna propisana zakonom za nerede u publici na igrama mogla je biti i smrt, kao što je bila za svako skrnavljenje svetišta ili svetogrđe (npr. muškarac na ženskom obredu). Grci su to zvali bezboštvo, ali ne u današnjem značenju riječi nego kao nedostojno ponašanje prema bogu. Zakon je bio vrlo strog prema svemu vezanom uz igre, kao i svakom drugom svetom činu, pa su tako cenzurirane i zabranjivane nedostojne tragedije.

  Tragedija nije bila predstava za zabavu; bila je ritual kojim se željelo umilostiviti bogove za dobrobit zajednice i podučiti ljude kako da žive i kako da se ponašaju prema bogovima. Zato je tragedija morala biti dolična - i sadržajem i  formom. U formi je bio propisan i oblik i vrsta stiha koji se smio koristiti, nije se smjelo prikazivati scene nasilja (jer uznemiruju gledalište) ili krv (jer je bila sveta tekućina koja pripada bogovima i njome se nije smjelo poigravati nego ju samo prinijeti bogovima na žrtveniku), a kor nije smio napustiti sveti prostor orkestre. Šala i izrugivanje svetim stvarima pripadali su nižem žanru: satiri (Aristofan u Pticama), komediji ili komičnoj pjesmi (Homerove Margit ili Rat miševa i žaba). I Aristotel i Platon jasno su razgraničavali tragediju i komediju do te mjere da su smatrali da jedan čovjek ne može pisati oba žanra jer je to toliko različito. Aristotel je (u današnje vrijeme vrlo politički nekorektno) rekao da će pjesnik prema kvaliteti svog karaktera odabrati ili tragediju ako je uzvišenog duha, ili komediju ako je skromnijeg odnosno prostog duha. Ono što je bilo u glavnoj struji, u ritualu, moralo je biti uzvišeno i dolično. To nam dokazuju zapisane kazne. 

  Mit je bio obavezna tema u sadržaju drame. Koliko se zna, pokušaji pisanja tragedija na suvremene teme nisu najbolje prošli. Herodot je zapisao slučaj pjesnika Friniha. Bio je popularniji od Eshila do tragedije na suvremenu temu:  Zauzeće Mileta. Prikazao je strašan poraz grčkoga grada koji su do temelja razorili Perzijanci. Zabranjeno je daljnje prikazivanje drame, a pisac je bio kažnjen s 1000 drahmi. To je 492. g.pr.Kr. bila silno velika kazna, protuvrijednost od 4,37 kg srebra. Jedan vol vrijedio je 5 drahmi i najveća kazna koju je Solon propisao u svom zakoniku bila je 100 drahmi ili 20 volova. Frinih je nakon toga napisao još jednu tragediju sa suvremenom temom (Feničanke), s kojom također nije slavno prošao, a zatim je nestao iz priče o pjesnicima i važnim ljudima svoga vremena.
  
  
  
  Zanimljivo bi bilo otkriti je li proagon uveden nakon Friniha, jer mi se čini logičnim da je predstavljanje novih tragedija koje je arhont propustio nekoliko dana pred početak igara bilo zadnja provjera njihove doličnosti nakon iskustva s Frinihom. Budući da je Frinih kažnjen početkom 5 st.pr.Kr., kasnije su i sami pisci bili oprezni. Dvadeset godina nakon Frinihovih Feničanki Eshil je napisao Perzijance. I to su tri jedine tragedije na suvremene teme za koje znamo. Ne zaboravimo da je svake godine postavljano 9 novih tragedija i da su igre trajale preko stotinu godina, pa se računa da je u kojih dva stoljeća  napisano gotovo 2000 tragedija.

  Iako je kazalište bilo sveta i važna državna djelatnost, iako je tragedija u 5 st.pr.Kr. postala najcjenjeniji žanr, publika iz cijele Grčke gledala 19 predstava u 4 dana, Atena trošila više na kazalište nego na brodovlje – bilo je i onih koji ga nisu voljeli. Sokrat ga je smatrao gubitkom vremena, a Sokratov učenik Platon bio bi ga najradije zabranio. Smatrao je tragediju štetnom jer raspiruje strasti umjesto da čovjeka podučava harmoniji, skladu, kontroli emocija i umjerenosti te vrlinama i mudrosti. Platonov učenik Aristotel je kazalište branio. I on je priznavao da kazalište raspiruje strasti, ali je njegova svrha te osjećaje pročistiti: „sažaljenjem i strahom postiže pročišćenje takvih osjećaja“. Aristotel je za pročišćenje upotrijebio riječ katarza.
  
  

  Katarza je za Grke, pa tako i Aristotela, imala svima poznato religijsko značenje. Rječnik grčkog jezika kaže: „Katharmos/katharsis je svaki čin bogovima na pomirenje, okajanje, čišćenje od nekog nedopustivog čina prema božjim zakonima“. Dakle, katarza je bila obredno pročišćenje pred bogovima, priznanje grijeha pred Bogom i ljudima te prinošenje krvne žrtve na žrtveniku, čime se moli oprost i plaća počinjeni grijeh (ubojstvo, zločin ili oskvrnuće svetog mjesta). Imala je funkciju sličnu kršćanskom sakramentu pomirenja. Katarza ili pročišćavanje emocija osnažuje i jača gledatelja, ali i dovodi publiku do pomirenja s bogovima, pa je zato Aristotel katarzu smatrao svrhom kazališta, a samo kazalište iznimno važnim  za ljudsko zdravlje i sreću, i pojedinca i društva.

  Dakle, kazalište je u antici bilo ritualno, smatralo se važnim činom za dobrobit cijele zajednice, jer je služilo osnaživanju i svakog pojedinca u publici i cijele zajednice i potvrđivalo hijerarhiju vrijednosti njihova svijeta, a bilo je i didaktično, jer je prenosilo najvažnije istine i podučavalo vjeri i načinu života u skladu s njom.

  Nastavlja se...
  
  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 17. travnja 2021 

Piše: