Zanimljiva priča podređena apsurdu s povremenim metateatarskim elementima

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ivan Penović, Hrvatski bog masakra, red. Ivan Penović

• 
  
  Hrvatski bog masakra nova je predstava u zadnje vrijeme vrlo traženog i zaposlenog dramaturga i redatelja Ivana Penovića, praizvedena u HNK u Varaždinu na Velikoj sceni, 26. ožujka (ipak, ne radi se o prvom pojavljivanju Penovićeva istoimenog teksta; u studenom 2014. održano je njegovo scensko čitanje u režiji Anice Tomić u sklopu Malih noćnih čitanja u Zagrebačkom kazalištu mladih). Naslov djeluje tipično postmodernistički referencijalno. Hrvatski bog Mars poznata je zbirka (anti)ratnih novela Miroslava Krleže, dok je Bog masakra također poznata, u Hrvatskoj prevođena i višestruko postavljana komorna drama francuske dramatičarke Yasmine Reza. No, gledateljska očekivanja motivirana kombinacijom poznatih naslova ubrzo su iznevjerena u Penovićevom radu, koji se ne bavi ni domobranskim ratnim očajanjima ni varijacijom na Rezinu atmosferu krhkog, minimalističkog razaranja građanske situacije.

  Koordinate koje dočekuju publiku na početku otprilike su ove: glazba koja stilom podsjeća na vestern, upadanje groteskno-apsurdnih likova djece Ivane i Jerka u karikaturama školskih uniformi te pojava kicoški stiliziranog Vedrana, osobe koja izgledom a i onim što govori daje do znanja kako je mutikaša i mufljuz koji s obitelji, očito, ima neke mutne poslove. Neobičan je i odabir dominantne boje – crvene, za inače sasvim običnu scenografsku dispoziciju obiteljske kuhinje. Na fotelji od početka sjedi, ništa ne govori i čita novine lik odjeven u liječničku, kiruršku uniformu, za kojeg se brzo saznaje kako se zove Mehmed, ali ništa više od toga. Članovi obitelji, osobito u razgovoru s Vedranom, stalno su ustrašeni od neke pojave koja ih navodno vreba kroz prozore. Gledatelje se, dakle, nizom signala stalno podsjeća kako tu nešto ne valja, postoji neka nerazjašnjena tajna, neka obiteljska kolektivna mana koja ih ne čini nimalo tipičnima i bezbrižnima.
  
  
  
  Obitelj se, naime, u podrumu kuće bavi ekstrakcijom organa naivnih migranata namijenjenih prodaji, a tu kriminalnu aktivnost organizira i vodi Vjeran. Problem nastaje kada se pokaže da je jedan od migranata pogrešne krvne grupe, jer tada, po dogovoru s Vjeranom, otac obitelji mora uskočiti umjesto njega svojim bubregom. Posrijedi je dakle, svojevrsni high concept. U filmu to određenje nije osobito laskavo, no u kazalištu, što svjedoči o jednoj od brojnih razlika dvije umjetnosti, ovako postavljeni odnosi mogli bi odlično funkcionirati. I funkcionirali bi da se na njima uspjelo zaustaviti, razraditi ih i iskoristiti, a ne umjesto toga gotovo u svakom prizoru iznova dokazivati apsurdistički nerv.
  
  
  
  Naime, nižu se situacije koje sve funkcioniraju po sličnom principu – trebale bi biti prvo građanska svakodnevica, a zatim razvijanje odnosa i otkrivanje što se zapravo događa u misterioznom podrumu, ali se u izmjeni pomaknutih replika i glumačkim stilizacijama brzo pretvaraju u autokarikaturu, s povremenim metateatarskim elementima, u prizore u kojima je jasno da se iz tipičnog stvara atipično, iz smislenog besmisleno, iz koherentnog kaotično – što su sve tipični i dobro poznati postupci registara teatra apsurda, kojima Penović očito suvereno vlada, ali u Hrvatskom bogu masakra umjesto da su podređeni radnji, da iz nje proizlaze, na njoj razvijaju i u konačnici ju obesmišljavaju, prekrivaju inače zanimljivu i vještu priču o obitelji dovedenoj u bizarno-bezizlaznu situaciju.
  
  U sličnom se registru kreću glumci. Uloge su im svedene na tipove, a tipovi pretvoreni u karikaturu. Sunčana Zelenika Konjević tako majku Jelku donosi u očekivanoj maniri, a slično je i s kćerkom Ivanom, koju igra Elizabeta Brodić. Karlo Mrkša kao sin Jerko i Domagoj Janković kao Vjeran Penovićevi su stalni suradnici koji se dobro snalaze, ali također ne stvaraju osobito pamtljive uloge; tek donekle smiješne. Stojan Matavulj igra oca Tonija te je dobro pogodio apsurdno izvrtanje vlastitog glumačkog tipa autoritativnog muškarca, a Marinko Prga uz ulogu bez riječi, kirurga Mehmeda, igra i migranta Ahraima, malu, ali karikaturalno dobro oblikovanu ulogu.

  
  
  Ivan Penović autor je snažne osobnosti, koji sve čega se prihvati – bili to klasici dramske literature (kao nedavno Ibsen u ZKM-u) ili autorski radovi (kao ovaj), prožima vlastitom poetikom i estetikom bliskom apsurdu. Pri tome, Penovićev apsurd redovito se razvlači u groteskno ismijavanje vlastite teme, (auto)ironiju i metateatar. Ponekad su rezultati izvrsni (kao u njegovom dosad najboljem radu, predstavi Flex u zagrebačkom Kunstteatru), ponekad intrigantni (primjerice u Kataloncu koji je, na neki način, široj publici inaugurirao Penovićevu autorsku osobnost, iako se ona mogla vidjeti i ranije u nekim radovima), a ponekad i ne baš uspješni (nedavni Neprijatelj naroda u ZKM-u). Ova se predstava može ubrojiti u potonje, što je šteta s obzirom na osvjedočene potencijale teksta koji je zanimljiv i funkcionira na vrlo vješto izvedenoj dosjetki.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 5. travnja 2021.

  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu
  Praizvedba: 26. ožujka 2021.
  
  Redatelj Ivan Penović
  Scenograf: Filip Triplat
  Kostimografkinja: Žarka Krpan
  Oblikovatelj svjetla: Marko Mijatović
  Autori glazbe: Karlo Mrkša, Filip Triplat

  Glume: Sunčana Zelenika Konjević, Stojan Matavulj, Elizabeta Brodić, Karlo Mrkša, Marinko Prga, Domagoj Janković

Piše: