Vladajući umjetnički kanon ili tri krive premise
Feljton Hrvatsko kazalište i društvo (2. dio)
-
U novovjekovnoj europskoj povijesti dvaput smo formirali književni kanon: prvi put Johan Wolfgang Goethe, krajem 18. st., a drugi put nakon II. svjetskog rata. Goethe je uveo pojam „svjetske književnosti“ (u značenju europske) i pokazao da, kako kaže Milivoj Solar u temeljnoj knjizi na tu temu (Povijest svjetske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003.): „europski kulturni krug funkcionira kao cjelina s međusobnim sinkronijskim i dijakronijskim utjecajima od antike do danas“. Prepoznate su velike epohe koje dijele određene umjetničke konvencije, teme, poetike i smjenjuju se jedna za drugom (antika, srednji vijek, renesansa), a uspostavljen je i književni kanon.Osnovno značenje riječi kanon jest norma. Književni kanon je popis vrijednih djela koja smatramo normom dobrog pisanja, popis onoga najvrednijeg u umjetnosti i zajednički je cijeloj Europi bez obzira na političke ili zemljopisne razlike našeg kontinenta. Upravo kanon prenosi ono spomenuto znanje, velike ideje, istinu i svjetonazor i tako nam definira prošlost. Kanon iz prošlosti uzima određena djela koja smatramo klasicima, ali određuje i što je od suvremenog stvaralaštva vrijedno ulaska u kanon, dakle što je vrijedno očuvati za budućnost, pa tako kanon definira sadašnjost i usmjerava budućnost.
Unutar pojedine zemlje kanon se razlikuje u najviše 10-15 posto imena, što je prostor za najvažnija djela nacionalne umjetnosti. Ona se također biraju u odnosu na uspostavljeni opći europski kanon jer je on uzor svugdje, pa i u Hrvatskoj. Kanon koji danas vrijedi u umjetnosti (pa tako i književnosti, odnosno drami o kojoj ću dalje govoriti) nije bio takav oduvijek; uspostavili smo ga nakon II. svjetskog rata, kada smo po drugi put definirali kanon europske književnosti. On je zadržao osnovnu strukturu Goetheova pristupa, ali je uveo neke vrlo važne novosti koje su posljedica promjene svjetonazora u Europi.Uz kanon su vezane tri teze koje učimo kao aksiome.
1. Prava umjetnost je neovisna od politike i društva, odgovorna samoj sebi uz jedina dva zahtjeva: mora biti „istinita i hrabra kritika društva“ i proizlaziti iz iskrene inspiracije (osjećaja) umjetnika.
2. Umjetnički kanon, ili popis najvrednijih djela u europskoj umjetnosti (tzv. klasika) je vječan i neprolazan (postoji oduvijek i zauvijek) zato što je kvaliteta kanonskih djela neupitna, odnosno djelima imanentna (što znači da kriteriji vrijednosti po kojima ga procjenjujemo proizlaze iz njega samog).
3. Sadašnja umjetnička glavna struja, dakle ono što se smatra vrijednim i iz čega se ulazi u kanon, posljedica je evolucijskog razvoja umjetnosti. To znači da je najnovije ujedno i najbolje što imamo ne samo u kulturi nego i u našoj civilizaciji, a da je ono staro „prevladano“ i s pravom „odumrlo“ potisnuto novijim i kvalitetnijim žanrovima ili umjetničkim konvencijama.
To je službeno tumačenje i kanona i umjetnosti koje smo usvojili ne samo mi u Hrvatskoj, nego i cijela Europa i svugdje se nameće na isti način. Ponajprije i najvažnije obrazovanjem, a onda i medijima, kazališnim repertoarima, pisanjem teoretičara, odakle prelazi u izjave umjetnika, pa čak i publike (kad ih netko službeno pita). Međutim, niti jedna od tih triju točaka nije točna, što mogu i dokazati.1. Vladajući kanon nije oduvijek, jer točno znamo kada je (nakon II. svjetskog rata) i zašto (zbog pobjede novog sekularističkog svjetonazora) uspostavljen.
2. Kriteriji ulaska u kanon nisu imanentni nego su direktna posljedica slijeđenja vladajućeg svjetonazora i njegove hijerarhije vrijednosti koja određuje i svrhu i funkciju umjetnosti. Prema tome su pre-vrednovane stare epohe (pisci, žanrovi i djela), a zadana je poruka, tema i stilovi suvremene umjetnosti. Budući da čistka nije provedena zbog kvalitete nego u svrhu izbacivanja drugačijih poruka i drugačijih svjetonazorskih vrijednosti, nema evolucije žanrova. Najnoviji nisu najbolji nego podobni. Stari nisu nekvalitetni nego nepodobni, pa su zbog svoje kvalitete i naše potrebe za njima opstali na rubovima unatoč izbacivanju iz kanona (npr. prikazanja).
3. Umjetnost nije nikad „slobodna od društva“ nego je oduvijek neraskidivo vezana uz društvo i njegovu vjeru, svjetonazor i politiku: od ritualne funkcije kazališta u antici i srednjem vijeku, preko afirmacije kršćanskog svjetonazora do kraja II. sv. rata, sve do sadašnjeg vladajućeg sekularističkog svjetonazora. Svako djelo ima u sebi poruku koja je odraz svjetonazora, a vrlo su često zadane ne samo poruke nego i teme.
Nastavlja se...
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 19. ožujka 2021.Feljton Hrvatsko kazalište i društvo
sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Piše:
Nikčević