Pretjerano karikiranje i naglašavanje okvira umjesto sadržaja

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Revizor, red. Sergej Potapov

• 
  
  Revizor Nikolaja Vasiljeviča Gogolja jedan je od onih antologijskih, uistinu kanonskih dramskih tekstova koji se igraju mnogo i često, čija je recepcija postojana i kazališta ga stalno ponovno i ponovno stavljaju na repertoare. Za to postoji i dobar razlog – Gogoljeva groteska o najavi dolaska revizora, nadzornika iz Sankt Peterburga, carske prijestolnice u malo, zabačeno gubernijsko mjesto, što iskorištava varalica i bonvivan Ivan Aleksandrovič Hlestakov, kojeg lokalni moćnici, zamjenjujući ga za revizora i istovremeno želeći prikriti svoju nesposobnost pred središnjom vlašću, potkupljuju na svaki način – u svakom dobu pronađe način kako da rezonira na razini prepoznavanja, kako da bude aktualna.
  
  Od recentnijih izvedbi, samo u Zagrebu Revizor je postavljan u ZKM-u (2010/2011., koprodukcija s Dubrovačkim ljetnim igrama, režirao je Jernej Lorenci) i u Komediji (2017., režirao je Dražen Ferenčina), a mogle bi se nizati i ranije produkcije. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu sa svojom je premijerom Revizora u režiji ruskog redatelja rođenog u Jakutiji Sergeja Potapova ipak prvo utoliko što se ova premijera događa nakon sveopćeg izokretanja svijeta naglavce u pandemiji koronavirusa, koja je i ono malo sigurnosti prokazala kao lažnu, a svakovrsne nejednakosti, izvrtanja i devijacije kao jedine sigurne.

  
  
  Ispisano u Gogljevoj petočinki je poznato i univerzalno prepoznatljivo. I to do mjere da Ana Fazekaš u tekstu naslovljenom Revizije vremena ili Satira je mrtva, živjela satira! u programskoj knjižici razmatra kako je „gotovo pitanje etikete u tekstovima koji se pletu oko novih izvedbi i izdanja klasika svaki put iznova ispisati kako je riječ o djelima koja ne gube na relevantnosti i aktualnosti“, e da bi se isti tekst malo dalje nastavio pitanjem: „(…) kako osnovni zaplet Revizora odjekuje u dvorani naše ponosite provincije ovih nesvetih dana?“. Slijede odgovori okupljeni oko pojmova očuđenja, korupcije, etičkog prijestupa, političke prezentacije. I sve bi to bilo zanimljivo i jest lucidno, kada bi se u viđenoj predstavi nešto od toga i našlo.
  
  Umjesto takvog pristupa, umjesto puštanja Gogolja na scenu da svojim riječima, da groteskom i gorkom satirom progovori vremenu koje izgleda kao permanentno bešćutno satiriziranje svega donedavno poznatog, na pozornici se odvije dvosatno (sa stankom) pretjerivanje na pretjerivanje, izobličavanje groteske pokretom u neku vrstu nesklapnog crtanja nepotrebnog okvira za ono što je u drami već potpuno i jasno.

  
  
  U dramsku radnju, pa i sam tekst, koliko se može pratiti, diralo se relativno malo (dramaturginja Mirna Rustemović). Sve je tu; jedina veća promjena je na završetku drame, kada se Hlestakov ubija ne dočekavši dolazak pravog revizora kako bi neposredno prije zbrisao. Problem je, međutim, u načinu prezentacije, u mizanscenu, što posebno dolazi do izražaja kroz scenski pokret. Osmišljeno je, pa onda pred publikom i provedeno, svakovrsno pretjerivanje, karikiranje nečeg što samo po sebi već jest karikatura. Likovi tako stalno trče i divljaju po pozornici, padaju i dižu se u slapstick-maniri, a ide se i u potpune, ničim opravdane bizarnosti poput objedinjavanja likova domaćih slugu i sluškinja u neku vrstu zombija-vampira.
  
  Rezultat je da se iskustvo gledanja ovako postavljene predstave svodi na konstantno naglašavanje okvira umjesto sadržaja. Pred gledalištem se zaista događaju prizori iz Gogoljeve drame, ali je njihov satirički potencijal ruganja svevremenskim osobinama likova prekriven potrebom da se od groteske radi groteska, od intrinzične karikaturalnosti koja proizlazi iz osobnosti, vrijednosti koje likovi utjelovljuju, doslovna eksplikacija karikature u scenskom pokretu koji bi je, valjda, trebao naglašavati. Nije to neviđeno; bilo je sličnih primjera i u ranijim produkcijama (primjerice spomenutoj Lorencijevoj režiji), ali je ishod jednako nepotrebno naporan. A samo se trebalo pustiti da univerzalnost Gogoljeve satire i groteske odigraju svoje.

  
  
  Kostimi i scenografija (oboje, i video, potpisuje Julija Vetrova), uz izuzetak ženskih kostima, uglavnom su crno-bijelo-sivi, što dobro funkcionira u naglašavanju opće bezličnosti i tuposti koja vlada među gradskim odličnicima. Utoliko su karakterizacijski uspjeli, a posebno se to može ustvrditi za kostim Hlestakova, oblikovan kao dugi kućni haljetak s napadnim kreacijama od perja na reverima. Svjetlo (Aleksandar Čavlek) je prigušeno, čime pridonosi atmosferi opskurne provincijalnosti, dok glazba (izvodi ju bubnjar Borko Rupena, smješten na rub pozornice) prati atmosferu egzaltiranog pokreta koji prožima predstavu.

  Glumci su, nažalost, (p)ostali zarobljeni ovakvim konceptom. Većinom se kreću u povišenom registru, tako uglavnom i govore, u čemu prednjači Bojan Navojec kao Skvoznik-Dmuhanovski, upravitelj grada, a sekundiraju mu i ostali iz gradske vrhuške (Hlopov, školski nadzornik - Slavko Juraga, Ljapkin-Tjapkin, sudac – Dušan Bućan, Zemljanika, staratelj dobrotvornih ustanova – Alen Šalinović, Špekin, upravitelj poštanske stanice – Milan Pleština). Bopčinski i Dopčinski, mjesni vlastelini, likovi koji u Gogoljevom djelu imaju snažan komični, groteskni potencijal, u izvedbama Silvija Vovka i Filipa Vidovića su se izgubili, što je šteta. Igor Kovač je Hlestakova pokušao donijeti balansirano između pretjerivanja i pokvarenog lukavstva kojim ovaj lik iskorištava naivne provincijalce, ali to se nekako isto pogubilo po putu, iako ima naznaka mirnoće u izvedbi.
  
  Ana Andrejevna, supruga upravitelja grada Skvoznika-Dmuhanovskog, odskače od ostalih već crvenom haljinom, a u izvedbi Darije Lorenci Flatz, možda dijelom i zbog glumičine ozlijede uslijed koje je sputana u sudjelovanju u koreografskom pretjerivanju, a pomaže se i štapom, ali i zbog sveukupnosti kreacije, djeluje najbolje i dopire najdalje. Glume još i Iva Mihalić (Marija Antonova, kći upravitelja grada i supruge mu), Ivan Jončić (Osip, sluga Hlestakova), Kristijan Potočki (Svistunov, policajac) koji su se uklopili i utopili u cjelinu pretjerivanja te Tin Rožman u dvostrukoj, bizarnoj ulozi zombija-vampira u likovima sluškinje Miške i gostioničkog sluge.

  
  
  Upozorenje onima koji bi htjeli odigrati Revizora kako treba naslov je Gogoljeve upute glumcima, izvođačima te njegove daleko najuspješnije drame. Tamo autor piše kako: „Prije svega, treba paziti na to da se ne upadne u karikaturu. Ništa ne smije biti pretjerano ili trivijalno, čak ni u najmanjim ulogama. Naprotiv, glumac se mora osobito truditi da bude što skromniji, jednostavniji i na neki način plemenitiji, no što je, zapravo, sam lik kojeg predstavlja.“  Haenkaovski Revizor krenuo je punim koracima upravo suprotnim putem, pretvarajući izvedbu u karikiranje i pretjerivanje na svim razinama, a osobito u oblikovanju scenskog pokreta. Stoga nakon odgledane predstave, umjesto odjekivanja one slavne replike koju autor stavlja u usta Hlestakovu: „Čemu se smijete? Sebi se smijete!“, definicije referencijalnog, zrcalnog humora, a koja je uredno izgovorena, ostaje osjećaj pitanja – čemu sve ovo? Šteta.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 13. ožujka 2021.

  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
  Premijera: 12. ožujka 2021.
  
  Režija: Sergej Potapov
  Dramaturgija: Mirna Rustemović
  Scenografija, kostimografija i oblikovanje videa: Julija Vetrov
  Oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek

  Glume: Bojan Navojec, Darija Lorenci Flatz, Iva Mihalić, Slavko Juraga, Dušan Bućan, Alen Šalinović, Milan Pleština, Filip Vidović, Silvio Vovk, Igor Kovač, Ivan Jončić, Kristijan Potočki, Borko Rupena (bubnjar)

Piše: