Feljton Hrvatsko kazalište i društvo

Uvod

• 
  
  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo obuhvatit će detaljnu i sustavnu analizu važnih tema iz hrvatske kazališne povijesti i sadašnjosti. Jedna od ključnih tema je analiziranje temelja i nametanja kanona u Hrvatskoj, od Krleže preko Domovinskog rata do suvremenih trendova. Osim sustavne analize suvremenog kazališta vršit će se i usporedba s povijesnom situacijom, od samih početaka institucionaliziranog kazališnog djelovanja u Hrvatskoj. Proučavat će se odnos s publikom, promjene u percepciji i odmake od kanona u smjeru nametnute trendifikacije i senzacionalizacije kazališta. Feljton će obuhvatiti i razvoj hrvatskog građanskog kazališta u europskom kontekstu od Josipa Freudenreicha, povijest i razvoj dramskog stvaralaštva na narječjima hrvatskog jezika, a bit će obrađena i uloga istaknutih pripadnika nacionalnih manjina u hrvatskom kazalištu kroz povijest.
  
  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo predstavit će kvalitetne i informativne, stručne tekstove napisane na temelju sustavne analize sadržaja i tema te će samim time predstavljati idealno polazišno tkivo ostalim kazališnim profesionalcima, novinarima, urednicima knjiga, časopisa, novina i e-publikacija. povjesničarima kazališta i drugim autorima za nove radove i analize hrvatskog kazališta, bilo da se radi o povijesnim analizama ili analizama suvremenih kazališnih kretanja. Feljton će koristiti i svima onima kojima je potrebno bolje shvaćanje razvoja kazališta u Hrvatskoj te položaja hrvatskog kazališta u europskom kontekstu, kao i široj javnosti i svim ljubiteljima kazališta s istaknutim interesom za razvoj hrvatskog kazališta.

  Suvremeni kanon vrijednih djela fiksiran je na načelima sekularizma, s naglaskom na kritiku društva i hrabrost prikazivanja neuralgičnih točaka. Kao manje vrijedne smatraju se afirmativne epohe u povijesti kazališta i bogatstvo građanskog teatra (melodrame, pučke komade, igrokaze, plemićke drame, građanske komedije...) i sve osim linije realizma (kasnije modernizma, postmodernizma...). Također, sve se više napuštaju i stare dramske konvencije (logika dramske radnje, motivacija, prepoznatljivi likovi, pouka). Ovaj feljton će analizirati kako se razvijao kazališni kanon u Hrvatskoj u kontekstu europskog i svjetskog kazališta.

  Kajkavsko je kazalište dugo vremena pokrivalo nedostatak hrvatskog kazališta (u 18. I 19. St) sve do trenutka kad su Ilirci odlučili za štokavski. Do tada su se igrali stari tekstovi, pisali novi i prevodili kako suvremeni tako i klasici. To se kazalište uglavnom odvijalo u okviru školskog kazališta i amaterskih grupa ali je imalo konstantan program i bogat repertoar.
  
  
  
  Od anonimnih kajkavskih drama 18. i 19. stoljeća razvilo se upravo unutar tog kazališta nastalo nekoliko zanimljivih imena uz priznatog Tituša Brezovačkog tu je i Tomaš Mikloušić (koji je preveo Shakespearea na kajkavski), a i kasniji su komediografi ostajali u domeni dijalekta (Zagorka - "Jalnuševčani", Fran Krsto Frankopan - "Jarne bogati", Antun Nemčić - "Kvas bez kruha") zbog odluke da će štokavski biti jezik norme, kajkavski je uglavnom dominirao u komediji i kod novijih autora (Kalman Mesarić - "Gospodsko dijete", Ante Krmpotić - "Puntari hahari i jen šašavi pop", Mladen Kerstner - "Gruntovčani") da bi se najnovija generacija vratila pisanju na kajkavskom u svim žanrovima i oblicima poput Denisa Peričića ili međimurske pučke drame kao posebnog dramskog fenomena.
  
  Vodeći dramski pisci i djela na slavonskom dijalektu (šokačkom idiomu) su Joza Ivakić (Inoče, Majstorica Ruža, Vrzino kolo), Ivan Kozarac (Pod noć) i Josip Kosor (Požar strasti, Pomirenje), a u kazalištu su izvođene brojne dramatizacije „Đuke Begovića“ Ivana Kozarca u izvedbi Fabijana Šovagovića, Ive Gregurevića, i dr. te dramatizacije "Tene" Josipa Kozarca i dr.

  Nastavlja se...

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 6. ožujka 2021.
  
  Feljton Hrvatsko kazalište i društvo 
  sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše: