Feljton Hrvatsko kazalište i društvo

Uvod

  • Nova zgrada zagrebačkog HNK, 1895.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo obuhvatit će detaljnu i sustavnu analizu važnih tema iz hrvatske kazališne povijesti i sadašnjosti. Jedna od ključnih tema je analiziranje temelja i nametanja kanona u Hrvatskoj, od Krleže preko Domovinskog rata do suvremenih trendova. Osim sustavne analize suvremenog kazališta vršit će se i usporedba s povijesnom situacijom, od samih početaka institucionaliziranog kazališnog djelovanja u Hrvatskoj. Proučavat će se odnos s publikom, promjene u percepciji i odmake od kanona u smjeru nametnute trendifikacije i senzacionalizacije kazališta. Feljton će obuhvatiti i razvoj hrvatskog građanskog kazališta u europskom kontekstu od Josipa Freudenreicha, povijest i razvoj dramskog stvaralaštva na narječjima hrvatskog jezika, a bit će obrađena i uloga istaknutih pripadnika nacionalnih manjina u hrvatskom kazalištu kroz povijest te položaj i doprinos žena, tj. dramskih spisateljica u hrvatskom kazalištu.

    Josip Freudenreich (Nova Gradiška, 1827. – Zagreb 1881.)Feljton Hrvatsko kazalište i društvo predstavit će kvalitetne i informativne, stručne tekstove napisane na temelju sustavne analize sadržaja i tema te će samim time predstavljati idealno polazišno tkivo ostalim kazališnim profesionalcima, novinarima, urednicima knjiga, časopisa, novina i e-publikacija. povjesničarima kazališta i drugim autorima za nove radove i analize hrvatskog kazališta, bilo da se radi o povijesnim analizama ili analizama suvremenih kazališnih kretanja. Feljton će koristiti i svima onima kojima je potrebno bolje shvaćanje razvoja kazališta u Hrvatskoj te položaja hrvatskog kazališta u europskom kontekstu, kao i široj javnosti i svim ljubiteljima kazališta s istaknutim interesom za razvoj hrvatskog kazališta.

    Suvremeni kanon vrijednih djela fiksiran je na načelima sekularizma, s naglaskom na kritiku društva i hrabrost prikazivanja neuralgičnih točaka. Kao manje vrijedne smatraju se afirmativne epohe u povijesti kazališta i bogatstvo građanskog teatra (melodrame, pučke komade, igrokaze, plemićke drame, građanske komedije...) i sve osim linije realizma (kasnije modernizma, postmodernizma...). Također, sve se više napuštaju i stare dramske konvencije (logika dramske radnje, motivacija, prepoznatljivi likovi, pouka). Ovaj feljton će analizirati kako se razvijao kazališni kanon u Hrvatskoj u kontekstu europskog i svjetskog kazališta.

    Kajkavsko je kazalište dugo vremena pokrivalo nedostatak hrvatskog kazališta (u 18. I 19. St) sve do trenutka kad su Ilirci odlučili za štokavski. Do tada su se igrali stari tekstovi, pisali novi i prevodili kako suvremeni tako i klasici. To se kazalište uglavnom odvijalo u okviru školskog kazališta i amaterskih grupa ali je imalo konstantan program i bogat repertoar.

    Ivan Kozarac  (Vinkovci, 8. veljače 1885. - Vinkovci, 16. studenog 1910.)Joza Ivakić (Vinkovci, 18. ožujka 1879. – Zagreb, 7. kolovoza 1932.)

    Od anonimnih kajkavskih drama 18. i 19. stoljeća razvilo se upravo unutar tog kazališta nastalo nekoliko zanimljivih imena uz priznatog Tituša Brezovačkog tu je i Tomaš Mikloušić (koji je preveo Shakespearea na kajkavski), a i kasniji su komediografi ostajali u domeni dijalekta (Zagorka - "Jalnuševčani", Fran Krsto Frankopan - "Jarne bogati", Antun Nemčić - "Kvas bez kruha") zbog odluke da će štokavski biti jezik norme, kajkavski je uglavnom dominirao u komediji i kod novijih autora (Kalman Mesarić - "Gospodsko dijete", Ante Krmpotić - "Puntari hahari i jen šašavi pop", Mladen Kerstner - "Gruntovčani") da bi se najnovija generacija vratila pisanju na kajkavskom u svim žanrovima i oblicima poput Denisa Peričića ili međimurske pučke drame kao posebnog dramskog fenomena.

    Vodeći dramski pisci i djela na slavonskom dijalektu (šokačkom idiomu) su Joza Ivakić (Inoče, Majstorica Ruža, Vrzino kolo), Ivan Kozarac (Pod noć) i Josip Kosor (Požar strasti, Pomirenje), a u kazalištu su izvođene brojne dramatizacije „Đuke Begovića“ Ivana Kozarca u izvedbi Fabijana Šovagovića, Ive Gregurevića, i dr. te dramatizacije "Tene" Josipa Kozarca i dr.

    Marija Jurić Zagorka (Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujka 1873. – Zagreb, 29. studenoga 1957.)Hrvatske spisateljice 19 stoljeća značajno su doprinijele razvoju hrvatske građanske drame (npr. Marija Jurić Zagorka, Hermina Tomić, Adela Milčinović, Mara Švel Gamiršek, Sida Košutić) i valja ih osvijetliti upravo kao pripadajući dio korpusa. Naime, često se govori o ženskom pismu kao onome koji je u potpunosti potisnut u hrvatskoj kulturi a kad se i pojavi onda je subverzivan u odnosu na glavnu struju.

    Ovaj će feljton pokazati kako je taj ženski glas pripadao glavnoj struji iako je različito participirao u glavnoj struji kazališta. Slično je i sa suvremenim autoricama ka što su Lydia Scheuermann Hodak, Tanja Radović, Lada Martinac Kralj, Katja Šimunić, Lada Kaštelan, Tena Štivičić koje pripadaju glavnoj dramskoj struji ali različito participiraju u glavnoj struji kazališta pri čemu su neke u njoj dominantne a neke u potpunosti zanemarene. Feljton će istražiti tematske i svjetonazorske okvire drama, usporediti ih s glavnom strujom te eksplicirati različite pozicioniranosti autorica.

    Nastavlja se...

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 6. ožujka 2021.

    Feljton Hrvatsko kazalište i društvo 
    sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Sanja
Nikčević