Socijalno-intimistička predstava suzdržanih glumačkih izvedbi

Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život: Marina Vujčić, Podmornica, red. Ivan Planinić

• 
  
  Iako im je namjena u osnovi plemenita - zaštita osoba koje više ne mogu brinuti o sebi a imaju imovinu, ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju na zlu su glasu. Priča je uglavnom uvijek slična - starija osoba, i ne sasvim svjesna što potpisuje, pristaje na takav ugovor, nakon čega uzdržavatelj počinje koristiti njezinu imovinu, postajući njezinim vlasnikom već za života ili nakon smrti primatelja uzdržavanja, a o osobi se brine nikako ili tek minimalno. Svako toliko u medijima se pojavljuju novi slučajevi suspektnih situacija reguliranih ovakvim ugovorima, barem moralno ako već ne i pravno. Podmornica, predstava Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, nastala prema tekstu Marine Vujčić i u režiji Ivana Planinića, a premijerno izvedena 27. veljače na Sceni Vidra, bavi se upravo tom i takvom situacijom.
  
  

  Emil Lahotski (Vojin Perić) stariji je skladatelj, onemoćao fizički, a posebno gubitkom vida, zbog čega o njemu skrbi Polak (Damir Mizdrak), koji mu doduše daje sve što mu je potrebno za preživljavanje - hrani ga i oblači, ali ga je smjestio u mračnu podrumsku sobicu, dok sam živi u velikom stanu koji je, dakako, pripadao Lahotskom. Iz naziva za tu sobicu njezin je stanovnik izveo i ime koje je dano predstavi, naime radi se o sličnosti opisa te sobice kao podrumnice s riječi podmornica. Štoviše, Polak se, barem tako smatra, pobrinuo i za duševno zdravlje Lahotskog, osiguravši mu redovite posjete studentice Eme, čiji je zadatak provoditi vrijeme sa starim slijepim skladateljem čitajući mu književnost. Međutim, odnos Eme i Emila s vremenom postaje sve bliži, djevojka mu čita svoje književne uratke umjesto djela svjetske literature te se sve više zanima za starčevo stanje i uviđa koliko je nepravde, pa i emocionalne pasivne agresije sadržano u Polakovim postupcima.
  
  Očito, posrijedi je komorna drama, smještena u prostor podrumnice, prostorije čija je skučenost na neki način vizualna sinegdoha za Lahotskijevo stanje. Scenografski (Petra Pavičić), podrumnica je riješena tek naznakama omeđenosti, zidom za video-projekcije i dvjema stolicama. Rješenje jednostavno i praktično, koje omogućuje stvaranje granica ne doslovnim ilustriranjem, nego crtanjem granica i skučenosti kroz odnose likova. Tako se Ema i Lahotski vrlo malo kreću, uglavnom su na svojim stolicama i oko njih, povremeno ustaju i ponovno sjednu, dok se Polak pojavljuje tek kao podmukla sjena iza zida projekcijskog platna, koje se u vrijeme njegova pojavljivanja boji crveno ili plavo.
  
  Scenski pokret (Maja Marjančić) dakle, naznačuje fizičku i psihičku prisilnu ograničenost u kojoj se nalazi Lahotski, i to čini uvjerljivo, no ipak se, kako vrijeme predstave odmiče, čini više kao sputavajući nego konstruktivni faktor za cjelinu dramske radnje, jer bi se ipak očekivala neka nadgradnja, neka vrsta promjene i rasta pokreta kako raste emocija i tenzija u međusobnim odnosima likova. U dinamiziranju dramske radnje - ne prostornom jer je on određen podrumnicom, nego intrinzičnom - u smislu gradnje odnosa između likova, ne pridonosi ni tekst, koji je pun dugih proznih ulomaka tekstova koje Ema čita Lahotskom, a što je dodatno poduprto izgovaranjem tih tekstova iz offa - dakle izvan scene, čime je samo naglašen nedostatak dinamike u radnji. S druge strane, uspjelima su se pokazale video-projekcije u obliku crnobijelih tipki klavira kao asocijacije na Lahotskijevo zanimanje, te glazba koja se svako toliko također čuje iz pozadine (autor glazbe i projekcija je Luka Gamulin).

  Glumačke su izvedbe suzdržane i prigušene, što dinamiku dvoje glavnih aktera - Emila i Eme, a koja se gradi kao odnos koji prerasta u neku vrstu platonske, ili kako to u knjižici piše Vojin Perić, „bezvremenske Ljubavi“, ostavlja nekako nedorečenom, s osjećajem kako se tu - osobito znajući za gotovo bezgranične suptilne kreativnosti koje članovi Novog života pokazuju u nekim drugim predstavama, moglo učiniti više. Nije jasno ni zašto su glumci odjeveni u dosta bizarne kostime živopisnih boja, posebno Lahotski - čija karakterizacija ničim ne daje povoda za takvo rješenje (autorica im je također Petra Pavičić). Uspjela je kreacija Polaka kao sjene koja se nadvija nad dvoje prijatelja u podrumnici i, zapravo, biva izvorom svih njihovih sputanosti.

  
  
  Ova predstava nedvojbeno se svojom socijalno-intimističkom temom smješta među radove Novog života koji osvještavaju neke važne, a često zapostavljene ili nevidljive probleme. Šteta je zato što je ostala nekako sputana i nije se u potpunosti ostvarila u mogućim poantama.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2021.
  
  Produkcija: Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život
  Premijera: 27. veljače 2021.

  Režija: Ivan Planinić
  Kostimografija i scenografija: Petra Pavičić
  Scenski pokret: Maja Marjančić
  Oblikovanje zvuka i video-projekcija: Luka Gamulin
  Oblikovanje svjetla: Nenad Lalović
  
  Glume: Vojin Perić, Suzana Bliznac, Damir Mizdrak

Piše: