Relativizacija i prekrivanje poanti

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Romano Nikolić, Pazi na prazninu, red. Romano Nikolić

• 
  
  Biti svjestan vlastitog postupka, okretati se autorefleksiji, ne znači da je taj postupak dobar ili da će rezonirati kod publike, što je posebno vidljivo u razdoblju anything goes postdramskog kazališta koje se već dulje vrijeme ostvaruje u punoj raskoši. Autorski projekt Pazi na prazninu redatelja Romana Nikolića, nastao u suradnji s dramaturginjom Oljom Lozica i u produkciji HNK u Varaždinu, zoran je primjer tih i takvih karakteristika suvremenog teatarskog trenutka, čak i trenda. Scena je sa stražnje strane zatvorena zidom od hladnih pločica, koji asocira na bolničke čekaonice ili slične hladne prostore bez emocija. Ispred zida nalazi se red sjedalica s kolodvora ili nekog sličnog javnog prostora.
  
  Glumci su isprva obučeni bezlično, u stereotipnu građansku odjeću, uz važan izuzetak (scenografija i kostimografija Zdravke Ivandija Kirigin). Okvir je, dakle, postavljen izrazito apersonalno, hladno, zatvoreno za emociju. Čak i za značenje, čije je odčitavanje u ovakvom prostoru sputano, jer je on bezličan, stvoren za bezličnost i neisticanje u funkcionalnosti, baš poput ambulantne ili kazališne čekaonice. Nikolićeva je predstava, međutim, sva u emocijama, njezina se struktura doslovno preplavljuje neizrečenim, neprorađenim emotivnim stanjima. Ili bi tako barem trebalo biti.

  
  
  Gledatelje se s pozornice, gotovo u formi manifesta koji izgovara glumica Iva Kraljević, upozorava na relativnost značenja svega što tijekom predstave vide. Poziva ih se na očitavanje mogućih rukavaca, ali i na pridavanje značenja, ono viđeno im se otvara samo djelomično, ne servira se gotova priča nego se očekuje aktivno uključivanje u proces pridavanja značenja. Problem je što je takva, u suvremenom kazalištu česta ali zapravo vrlo rijetko u potpunosti i s dobrim rezultatima ostvarljiva struktura u Pazi na prazninu provedena samo deklarativno. Iako je navodno sve relativno, pa tako čekaonica na kolodvoru ili stanici podzemne željeznice u nekom velegradu, kako se eksplicitno definira prostor koji bi scenografija trebala dočaravati, može biti nešto drugo. Likovi mogu biti i neki drugi, njihove osobine i emocionalne, psihičke, pa i fizičke patnje koje proživljavaju mogu se tumačiti na ovaj ili onaj način.
  
  
  
  Međutim, predstava je zapravo vrlo konkretna i angažirana. Promiču tako scenom konkretne, na momente i okrutne scene silovanja, suočavanja s gubitkom trudnoće, emocionalnog raspada sredovječnog muškarca. Ako se time htjelo upozoriti na neku vrstu novovjekih, suvremenih svatkovića koji više ne zdvajaju nad ljepotom i grijehom nego se gube u nemogućnosti suočavanja samih sa sobom, to je tek naznačeno, jer se razvoj svake situacije prekida baš u trenutku kada bi se moglo poentirati, kada bi značenje moglo biti učitano. Umjesto toga, na sceni se odvija niz prizora čiji je smisao upitan, a iskustvo gledanja lavira između čistog praznog hoda, vizualnog spektakla i hermetičnosti.
  
  Glumci se kreću scenom, pokret je precizan do detalja, a vremenski središnji prizor zauzima vizualno atraktivan performans izvođača koji se naziva Spazam Orgazam, a nastupa kao drag queen, dakle muškarac koji se iz estetskih razloga odijeva, šminka i pretvara u karikaturu glamurozne žene, da bi tako zabavljao publiku. Kao takav, on biva silovan, a zanimljivo je kako se, suprotno konvencijama drag-performansa, u drugom dijelu predstave pojavljuje bez kostima.
  
  Nije ovo prvo korištenje dragova okupljenih u organizaciju House of Flamingo u hrvatskom kazalištu, vjerojatno ni posljednje; njihova izvedba svakako ima dodirnih točaka s kazalištem, osobito onim koje naginje spektaklu, pa čak ga donekle i ironizira. No, u Pazi na prazninu i ovaj postupak, kao i mnogi drugi, ostaje bez pravog opravdanja, nejasno zašto je baš na ovom mjestu potreban drag-performans. Moglo bi se spekulirati kako je njegova drugačijost potakla na silovanje, a onda i na ogoljivanje kao poraz, odustajanje uslijed traume, no to ostaje u domeni spekulacije. Slično je i s maskom jednoroga (Beti Lučić), a ako je to izraz dehumanizacije, taj se postupak opet gubi u nejasnosti. Osim draga, vizualnom dojmu na zanimljiv način pridonose projekcije Ivana Lušičića koje, zajedno sa svjetlom Vesne Kolarec, oživljavaju zid koji dominira scenografijom.

  Petero glumaca – Hana Hegedušić, Iva Kraljević, Beti Lučić, Robert Plemić i spomenuti Spazam Orgazam na sceni su stalno u grču i napetosti. Tako Hegedušić balansiranjem između snažnih poteza i ranjivosti pokušava prikazati ženu suočenu s gubitkom trudnoće, no kao da je sputana u izrazu. Robert Plemić sputan je već samom zadatošću lika sredovječnog neostvarenog muškarca, još k tome i silovatelja, no opet nema priliku za emocionalni razvoj. Iva Kraljević igra najprigušenije i povremeno preuzima ulogu stanovitog vodiča za gledatelje kroz šumu događanja, dok je Beti Lučić kreirala ulogu gotovo bez riječi.

  
  
  U tekstu tiskanom u kazališnoj knjižici, dramaturginja Olja Lozica opisuje početak rada na predstavi, zdvajajući nad pojmovima poput teme i konteksta, a na jednom mjestu čak i eksplicitno postavlja pitanje – koja je tu tema?  Upravo to pitanje najbolje očitava osjećaj na kraju gledanja Pazi na prazninu. I to ne zbog konfuzije ili nejasnosti aktualnih i mučnih problema s kojima se suočava, nego zbog postupka koji mogućnosti za suočavanje stalno prekriva i relativizira, valjda kako bi se pokazao inovativnim i suvremenim. No jednostavno, činjenica da je netko (ili nešto, predstava) svjestan vlastitog postupka i s njim se poigrava, ne ispričava ga od gubljenja u rukavcima mrvljenja poanti.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 22. veljače 2021.

  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu
  Premijera 13. veljače
  
  Autor: Romano Nikolić
  Redatelj: Romano Nikolić
  Dramaturginja: Olja Lozica
  Scenografkinja i kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
  Oblikovateljica rasvjete: Vesna Kolarec
  Skladatelj i izbor glazbe: Damir Šimunović
  Video projekcije: Ivan Lušičić

  Glume: Hana Hegedušić, Iva Kraljević, Beti Lučić, Robert Plemić, Spazam Orgazam

Piše: