Promišljena, vedra i simpatična igra kojom se pokušava opisati sreća

Kazališna družina Tragači i Teatar &TD, Zagreb: Jelena Hadži-Manev i ansambl, Sreća, red. Jelena Hadži-Manev

• 
  
  Druga ovogodišnja premijera u Teatru &TD izvedena je u sklopu projekta Razvojni &TD, koji obuhvaća mlade umjetnike sa željom za eksperimentiranjem s različitim izvedbenim vrstama i postupcima. Predstava Sreća u režiji Jelene Hadži-Manev rezultat je suradnje Kazališne družine Tragači i Teatra &TD, koja je okupila četiri potpuno drugačije osobe s jednim zajedničkim zadatkom: opisati sreću.

  Danijel Radečić, Selma Mehić, Tin Rožman i Josipa Oršolić četiri su pojedinca različite dobi i različitih pozadina – privatnih, poslovnih i naposljetku umjetničkih. Na jednostavnoj pozornici sa samo nekoliko funkcionalnih rekvizita, poput stolaca, svjetiljki i stolova glumci su ujedno i suautori, a njihove se persone isprepliću s likovima, s njima dijele i imena, stoga je granica između stvarnosti i dramskog teksta tanka, a publici često i neprepoznatljiva. Glumci se redom predstavljaju, iznose svoje stavove o kazalištu i umjetnosti uopće te je izvjesno da su neki od njih na pozornici sasvim slučajno, neki ostvaruju svoj djetinji san, dok su neki jednostavno u prolazu. Stvarnost se isprepliće i kroz samu radnju drame, pa glumci referiraju i na sve nedaće koje su nas snašle u posljednjih godinu dana, a koje su ostavile traga i na produkciji predstave.
  
  
  
  Naime, rad na Sreći počeo je u veljači 2020. te je u više navrata prekidan i ponovno pokretan kao rezultat aktualne situacije. Radnja je predstave fragmentarna te se sastoji od četiri priče i velikog broja različitih režija, koje ovise o slučaju i mijenjat će se iz izvedbe u izvedbu te je malo vjerojatno da se ista predstava može pogledati dvaput. Naime, o novoj režiji iste priče nasumičnim odabirom odlučuje boca, a konačan rezultat stoga je inovativnost predstave zbog nemogućnosti njezina predviđanja.

  Danijel, kao najstariji član skupine, prepričava kobni 22. ožujka 2020., dan potresa u Zagrebu, nakon kojega ga je supruga napustila i otišla u Kanadu, dok se on sa svoje dvije kćeri doselio punici u Veliku Goricu. Nju u toj sceni glumi Selma Mehić, koja uvjerljivo utjelovljuje stariju osobu, majku i baku, te svoga punca nutka univerzalnim lijekom – rakijom. Ta se scena kasnije rekreira pod režijskom palicom Tina Rožmana koji Danijelu daje ono što misli da mu treba: punicu koja ga ne tetoši nego ga vrijeđa i omalovaža kako bi se Danijel prestao samosažalijevati i počeo zauzimati za sebe. Danijel Radečić tijekom cijele je predstave postojan, a njegova gluma vjerojatno je najstabilnija i ima najustaljeniji ritam, čak i u fizičkim scenama. Jednako je odvažan i kao preplašeni i napušteni samohrani otac na početku predstave, ali i kao oslobođeni razvedeni muškarac čiji život tek počinje po završetku režije Tina Rožmana.

  
  
  Nakon Danijela, scenu preuzima Selma sa situacijom iz svojeg života koja ju je obilježila i zbog koje je počela gubiti svoju osobnost. Radnja se odvija tijekom prve karantene, odnosno lockdowna, zbog kojeg se Selma ne može vidjeti s ljubavnikom Darkom. Zbog uvedenog rada od doma i propusnica ne može napustiti svoj dom te uznemirenu Selmu neprestano zavlači pustim obećanjima o napuštanju supruge „kad djeca odrastu“. Darka pomalo mačistički glumi Tin Rožman, što je, ako je namjera bila hipernaglašavanje Darkovih slabosti i kukavnosti, uspješno izvedeno. Selma je u ulozi ljubavnice nesretno zaljubljena, no u promjeni koju joj donosi režija Josipe Oršolić, Selma se ipak uspijeva osloboditi, čime na vidjelo dolazi njezina unutarnja snaga. U Josipinoj viziji Selma ipak pronalazi snagu u sebi i ostavlja Darka, dok on za njom plače, što predstavlja apsurdni rasplet, no i sreću koju Selma pronalazi u sebi a ne u muškarcu.

  Treći se na sceni pojavljuje Tin Rožman i s izuzetnom uvjerljivošću glumi razmaženog sina bogatih roditelja. Naime, umjesto da mu roditelji ostave uspješan restoran u nasljedstvo kako bi ga Tin nastavio voditi, oni ga prodaju i odlaze na Krk uživati u plodovima svoga rada. Očajan Tin žali se prijatelju (Danijel Radečić) i za svoj neuspjeh krivi roditelje. Prijatelj mu bezuspješno nudi rješenja u obliku privremenih i povremenih poslova koji su Tinu ispod časti; stoga u prerađenoj verziji Danijela Radečića, Tin doživljava neugodno buđenje iz iluzije i za svoje dobro shvaća u kolikoj je mjeri bio u krivu, te i on naposljetku pronalazi svjetlo u svojoj percipiranoj tami.

  
  
  Šećer na kraju je izuzetno dopadljiva i ljupka Josipa Oršolić kao učiteljica koja je usred pandemije potpuno sama u Zagrebu. U posjet roditeljima ne može zbog straha da ih zarazi, dečko joj radi u Kopenhagenu, a njezinoj usamljenosti ne pomaže ni nerazumijevanje sa svih strana, koje najviše pogađa kada dolazi od rodbine. Kako je to bilo popularno tijekom karantene, Josipa se s bratom i sestrom čuje putem Skypea, no uskoro dolazi do nesporazuma i prekidanja veze – što osobne, a što internetske. Selmina režija krpa zastoje u komunikaciji između Josipe i njezine obitelji te dečka, a Josipa naposljetku shvaća da je pokušavajući pronaći dom u drugima, izgubila zagrljaj doma u sebi. Stoga simbolično, sa sjajnim crvenim cipelicama, pronalazi sreću i ljepotu u samoći, koja više ne guši.

  Najbanalnije rečeno, Sreća je predstava kojom se pokušava opisati – sreća. To je vedar i simpatičan projekt koji uspijeva nasmijati publiku četirima individualnim pričama. No, ono što je važnije, Sreća je promišljena igra temeljena na precizno određenoj količini eksperimenta, zabave i slučaja. Između navedenih scena igraju se monolozi glumaca i scene proba, čime se publiku dublje isprepliće sa stvaralačkim procesom. Time se ujedno i briše granica između glumca, lika, redatelja i autora, kao i teksta i improvizacije, a taj pirandelovski relativizam utječe i na odnos kazališnog komada i zbilje. Glumci u svojim režijama odijevaju različite kazališne kostime i preuzimaju energije nekih drugih i snažnijih likova koji su postojali prije njih, a čija im je snaga potrebna za promjenu svojih odabira i pronalaženja sreće kao lajtmotiva.
  
  
  
  Jedina zamjerka predstavi može se naći u promjeni scena koje se odvijaju istovremeno s počecima monologa. Naime, dok jedna osoba započinje svoj monolog, ostali razmještaju stolice po pozornici, što ipak donekle rasipa pozornost i utječe na potpuno uranjanje u izvedbu.  Nije tome razlog što se narušava kazališna iluzija, nego je naprosto ta promjena suviše glasna u odnosu na monolog, što ometa razumijevanje svih njegovih dijelova. No unatoč tome, Sreća je izvrstan kazališni komad za sve koje zanima nešto neobičnije i nešto što se ne može često pogledati. Nije to predstava koja će publici ponuditi odgovor na pitanje „Što je sreća?“, ali je predstava koja im može dati prostora za promišljanje, dok autorskoj i glumačkoj ekipi može otvoriti brojna nova vrata i raznovrsne prilike.
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 17. veljače 2021.
  
  Produkcija: Kazališna družina Tragači i Teatar&TD
  Premijera: 13. veljače 2020.
  
  Autorica: Jelena Hadži-Manev
  Redateljica: Autorica: Jelena Hadži-Manev
  Suautori: Selma Mehić, Josipa Oršolić, Danijel Radečić, Tin Rožman
  Dramaturška podrška: Nina Gojić
  Scenografkinja i kostimografkinja: Ana Paulić
  Autor glazbe: Toni Starešinić
  Asistent za glazbu: Željka Veverec
  Oblikovatelj svjetla: Miljenko Bengez
  Fotograf: Igor Obrol
  Oblikovatelj vizualnog identiteta: Damjan Uzelac

  Glume: Selma Mehić, Josipa Oršolić, Danijel Radečić, Tin Rožman

Piše: