Uredno i zanatski skrojen konverzacijski komad o književnom stvaranju i ljubavi

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Éric-Emmanuel Schmitt, Enigmatske varijacije, red. Helena Petković



  • Slavno djelo engleskog skladatelja Edwarda Elgara Enigmatske varijacije poslužilo je prema autorskom priznanju, a onda i istovjetnom naslovu koji je napisani dramski tekst dobio, kao poticaj za dramu francusko-belgijskog filozofa i književnika Erica-Emmanuela Schmitta objavljenu 1996., a uskoro i praizvedenu u Parizu. U Hrvatskoj je, u Zagrebu, prvi put ovaj komad igrao još 2001., a dvadeset godina kasnije postavlja se ponovno u HNK u Varaždinu u režiji Helene Petković.

    Varaždinska kazališna kuća bila je zatvorena dulje od većine ostalih u Hrvatskoj; ovo joj je prva predstava koja se premijerno izvodi pred publikom još od listopada prošle godine jer su jesensko-zimske epidemiološke mjere na sjeveru države bile strože i dulje nego u ostatku zemlje. Dodatno, na Velikoj sceni i u gledalištu u tijeku su radovi na obnovi, pa je broj dostupnih mjesta smanjen i ispod epidemiološkog minimuma. Stoga se ova komorna duodrama izvodi u atmosferi stanovite praznine, tjeskobnosti čak i snažnije izražene nego u drugim kazalištima, pojačane skelom postavljenom u gledalište radi obnove štukatura na ložama.

    Abel Znorko, nagrađivani pisac, štoviše nobelovac, živi sam na pustom otoku, društvo mu prave preparirani bijeli medvjed i klavir, a (ne)očekivane posjetitelje dočekuje pucajući na njih iz lovačke puške. Takav nimalo ugodan doček doživljava Erik Larsen, novinar koji dolazi intervjuirati slavnog pisca-ekscentrika. Njihov razgovor počinje tipično, novinar naoko gnjavi pisca pokušavajući iz njega izvući neku ekskluzivnu informaciju o novoj knjizi, ljubavnom romanu u epistolarnoj formi.

    Neko se vrijeme njih dvojica tako nadmeću i raspravljaju i baš taman kad bi gledatelj mogao pomisliti da će prazno intelektualno nadmudrivanje biti jedini sadržaj, počinje se otkrivati dublja povezanost između dvojice likova. Čini ju žena, Helena, nekad piščeva ljubavnica, kasnije novinareva žena, a kojoj je pisac godinama slao pisma (na kojima se temelji knjiga) ne znajući da je umrla i da na njih odgovara upravo novinar Larsen. U preokretima i daljnjim intelektualnim nadmudrivanjima, ali s nešto više sadržaja, rukavcima otkrivanja, svojevrsnoj igri detekcije očito zapletenih odnosa dvojice muškaraca, predstava se nastavlja do kraja.

    Posrijedi je dakle konverzacijski komad, malo filozofska drama - gotovo dramatizacija eseja o književnom stvaranju i ljubavi, malo igra detekcije između dvojice muškaraca. Odnosi su posloženi zanimljivo, s dosta obrata i neočekivanih rukavaca. No ono što je problem, čini se, jednako teksta kao i varaždinske izvedbe, jest dinamika.

    Naime, nakon početnog uspostavljanja odnosa između dvojice muškaraca i početka razotkrivanja njihovog višestruko složenog emocionalnog odnosa, predstava uvelike gubi na dinamici, tenzija izvedbe podosta pada te se do kraja ne uspijeva povratiti ni zadržati. Abel i Erik raspravljaju, zalaze u jedan intelektualno-muškarački rukavac, iz njega se izvlače pa zalaze u drugi i tako, čini se, u nedogled, sve da se stvari na kraju zapravo ne bi razriješile, jer i ne mogu biti razriješene.

    Dvojac na sceni - Stojan Matavulj (Abel Znorko) i Karlo Mrkša (Erik Larsen), nemaju lak zadatak, ne samo stoga što moraju izgraditi karaktere iz svih tih detekcija i rukavaca začinjenih intelektualiziranjem, nego i zato što u tome nemaju nikakve pomoći u drugim kazališnim izražajnim registrima, nego je gotovo sve prepušteno njima. Kostimi, scenografija, svjetlo i glazba - a sve to, dakle zapravo sve kreativne uloge osim glumačke potpisuje redateljica Petković, tu su tek kao naznake za postavljanje situacije. Tako scenografija predstavlja građanski stan, Znorkovu rezidenciju koja, iako na pustom otoku, djeluje kao da bi mogla biti i usred Pariza ili kojeg drugog velegrada.

    Lažni preparirani medvjed trebao bi podsjećati na pravu lokaciju, no on je, kao i neki drugi dijelovi scenografije, zapravo višak, iako ga Matavulj u nekoliko prizora premješta i razgovara s njim, ali to je bez utjecaja na radnju, dakle ilustracija s ciljem što realističnijeg postavljanja prizora, kao u kazalištu 19. stoljeća. Kostimi su također u maniri - Matavuljev Abel Znorko nosi kućni haljetak (s velikim monogramom ušivenim na džepu) i papuče, dok je Mrkšin novinar Erik Larsen u bezličnom sakou s aktovkom. Treba napomenuti kako se kostimi nisu izrađivali posebno za predstavu, nego su iz fundusa kazališta, baš kao i scenografija (dio scenografskih elemenata posuđen je iz HNK u Zagrebu).



    Stojan Matavulj Abela Znorka donosi u snažnoj, povremeno rabijatnoj gesti povišenih tonova i želje za svakovrsnom vizualnom i verbalnom dominacijom nad pridošlim novinarom. Ako je to bio cilj, nije neobično da je redateljica izabrala upravo ovog glumca za ulogu pisca Znorka, s obzirom da je povišen ton izvedbe i igranje muškaraca kratkog fitilja postao njegov tip, kojeg se drži već dulje. Karlo Mrkša kao Erik Larsen igra mnogo prigušenije, što mu donekle nalaže uloga, ali i lukavije. Kreacija mu je zato uvjerljivija; s manje afektiranja i scenske dominacije postiže čak jaču uvjerljivost karaktera od svog partnera.

    Varaždinske Enigmatske varijacije uredna su, zanatski precizno skrojena predstava, nastala u nesigurnim vremenima za probe i izvedbe i uz maksimalnu ekonomičnost u upotrebi kostima i scenografskih elemenata iz fundusa. Ipak, nedostaje joj ponešto dinamike, tenzija izvedbe dosta pada kako vrijeme odmiče, stoga se čini kako bi se kraćenjem nekih dijelova postigla bolja i kompaktnija cjelina.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 17. veljače 2021.

    Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu
    Premijera: 05. veljače 2021.

    Redateljica: Helena Petković
    Prevoditeljica: Ksenija Jančin
    Scenografkinja, kostimografkinja: Helena Petković
    Oblikovateljica svjetla: Helena Petković
    Izbor glazbe: Helena Petković
    Inspicijent: Vedran Dervenkar
    Šaptačica: Natalija Gligora Gagić
    Dizajner plakata: Vladimir Resner

    Glume: Stojan Matavulj, Karlo Mrkša

Piše:

Leon
Žganec-Brajša