Klasik kojem ne treba aktualizacije ni prekrajanja motiva

Zagrebačko kazalište mladih, Henrik Ibsen, Neprijatelj naroda, red. Ivan Penović

• 
  
  Teško da u trenucima pandemije, opće krize društva, demokratskog vodstva, povjerenja u institucije i svakodnevnog medijskog, zaglušujućeg bombardiranja (ne)provjerenim informacijama o onome što nas je snašlo ima aktualnijeg klasičnog komada dramske literature od Neprijatelja naroda Henrika Ibsena. Drama o liječniku koji spoznaje otrovanje vode u popularnom kupalištu, a onda uz pomoć članka u lokalnim novinama pokušava problem prokazati, pa kad mu ga odbiju tiskati odlučuje o njemu održati govor, e da bi i to bilo uzalud zbog lokalnih moćnika koji jednostavno ne žele čuti ono što im on ima poručiti ma kako glasno govorio (i istovremeno pokazao i svoje drugo, ne tako plemenito lice), valjda ne može više odgovarati trenutku u kojem živimo posljednjih skoro godinu dana.
  
  Stoga je logično i razumljivo da je Zagrebačko kazalište mladih, kao dio projekta Europski ansambl, ostvarenog u koprodukciji s varšavskim Nowym Teatrom i kazalištem Schauspeil Stuttgart, a kojega je voditelj Oliver Frljić, postavilo upravo Neprijatelja naroda u režiji i adaptaciji Ivana Penovića. Premijera je održana 6. veljače, a ovaj se tekst odnosi na novinarsku pretpremijeru dan ranije.

  Neprijatelju naroda, dakle, ne treba aktualizacija. Štoviše, u okolnostima koje nitko nije očekivao ni predviđao, a danas djeluju kao nešto što traje već beskrajno dugo, adaptiranje bi bilo pogubno, nepotrebno. To u uvodnom tekstu kazališne knjižice priznaje i sam Ivan Penović, zapisujući kako je „objašnjavati ili dodatno iskazivati aktualnost (ovog komada, op. a.) nužno višak“. Na temelju ovog navoda moglo bi se očekivati relativno strogo, školsko čitanje Ibsenova predloška. No, to onda ne bi bio Penović sa svojim upornim, pomaknutim autorskim stilom, kojeg uporno gradi od kada je prije nekoliko godina stupio na hrvatsku kazališnu scenu kao dobrodošao i beskompromisno kreativan inovator koji se ne boji ni jedne granice, ni jednog pomaka u apsurd, ma kuda to odvelo izvođače i publiku.
  
  U autorskim projektima, koje je Penović uglavnom radio (Prijeđanje vublike, Katalonac, Flex, Znaš li ti tko sam ja) ta je i takva autorska estetika beskompromisnosti apsurdnog pomaka funkcionirala. Međutim, nakon okretanja klasicima (Italo Calvino na ovogodišnjem Splitskom ljetu, Kafka nedavno u Teatru &td, Henrik Ibsen ovdje) čini se kako sudar literature i penovićevštine ne zna na koju bi stranu krenuo, gdje našao uporište za razgradnju vlastita tkiva, ovom autoru očito tako omiljen postupak.

  
  
  U osnovi Penović slijedi zadanosti Ibsenova komada. Tu je i kupalište (štoviše, ocrtava se i na prigodnim video-spotovima, parodiji reklama snimljenih u stvarnom kupalištu, toplicama), tu je i zagađenje vode, i novine, i govornica s koje glavni lik, liječnik Thomas Stockmann, uzalud objavljuje (ili pokušava objaviti) svoje otkriće o toksičnosti kupališne vode. Ibsen je, dokumentirano je, za ovo svoje djelo izjavio kako nije siguran treba li ga smatrati komedijom ili dramom u užem smislu. Penović se, kao osvjedočeni kreator apsurdistički intoniranih komedija, odlučuje za potonje čitanje, prebacujući Ibsenov (ipak) uglavnom ozbiljni komad u svoj prepoznatljiv registar bizarne komedije, ponekad dovedene gotovo do crtićke fakture (kako to dobro primjećuje asistentica redatelja Petra Pleše u svom u knjižici tiskanom tekstu Dramska motivacija u korupcijskom ključu).

  
  
  Likovi, odjeveni kao spoj stereotipa i bizarnosti s primjesama kiča, u čemu prednjači kostim i frizura Katarine Stockmann, liječnikove supruge (kostimografija Ane Fucijaš) kreću se i ponašaju jednako bizarno, svodeći dramu ideja i ideala na pomaknute, ali zapravo banalne osobne sukobe i nezadovoljstva. Tako su braća Thomas, liječnik (Jasmin Telalović u dosta blijedoj izvedbi lika na čijoj se osobnosti, zapravo, osniva drama) i Peter Stockmann, političar (Pjer Meničanin, dijelom dominantno preglasan, a dijelom korektan) stalno u nekakvom osvećivanju i podlosti (Thomas) i nadvikivanju (Peter).
  
  Aslaksen (Frano Mašković, kao i njegovi produžeci na videu i Tenzin Kolsch i Claudia Korneev) te Horster (Ugo Korani), njihovi su još bizarniji i apsurdniji parnjaci, dok Katarina Stockmann Anđele Ramljak hoda i govori potpuno iritantno, s neobičnim i napornim naglaskom, za koji se tek u razgovorima s kćeri Petrom (Ewelina Pankowska na videu) i ocem Mortenom Killom (Jan Sobolewski i Jerzy Nasierkovski, također na videu) uočava kako je zapravo Poljakinja, što objašnjava njezin naglasak, ali i ne sasvim umješno izvedeni danak uključivanju glumaca iz europskih koprodukcijskih kazališta putem videa. Hovstad i Billing, dvojica novinara Narodnog glasnika, lista u kojem Stockmann planira objavu teksta o zagađenju vode, spojeni su u izvedbi Adriana Pezdirca uz upotrebu zanimljivog lutkarskog rješenja u obliku glave-lutke na ramenu glumca (Miljenko Sekulić).
  
  Pezdirc tehnički kompleksan zadatak istovremenog igranja dvojice likova rješava precizno, kao neku vrstu eksplikacije bipolarnosti. Sve se to pokazuje kao inovativno, posebno u kontekstu dramskog kazališta za odrasle, koje redovito izbjegava posegnuti za lutkarskim rješenjima smatrajući ih, dakako pogrešno, rezerviranima za predstave za djecu. No, jako brzo postane naporno za gledanje i praćenje i, na neki način, odašilje krivu sliku o lutki kao izražajnom sredstvu u kazalištu za odrasle.

  
  
  Drama napisana prije skoro stoljeće i pol, dakle, ne treba aktualizacije ni prekrajanja motiva. Primijetivši to, Ivan Penović ju u bitnome nije mijenjao, no prepustio ju je cjelovitom tretmanu svojeg ludičkog apsurdizma. Rezultat je često bizarna, povremeno i banalna drama koja bi htjela biti komedija, a to ipak ne može. Jer joj tema nije zabavna ni smiješna, izaziva prije grč nego što izmamljuje osmjeh. Čini se kako Penović, a što je šteta znajući aktualnost komada i kreativnost redatelja, nije do kraja znao odgovoriti na Stockmannovo pitanje koje i sam ističe u uvodnom tekstu knjižice predstave Ideja adaptacije Ibsenova Neprijatelja naroda – „Što je to ideja?“.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 8. veljače 2021.
  
  Autor: Henrik Ibsen
  Režija i adaptacija: Ivan Penović
  Scenografija: Zdravka Ivandija Kirigin
  Kostimografija: Ana Fucijaš
  Videoprojekcije: Lovro Mrđen
  Glazba: Karlo Mrkša i Filip Triplat
  Oblikovanje rasvjete: Toni Modrušan
  Lutkarska tehnologija: Miljenko Sekulić

  Glume: Jasmin Telalović, Anđela Ramljak, Ewelina Pankowska, Pjer Meničanin, Jan Sobolewski, Jerzy Nasierowski, Adrian Pezdirc, Frano Mašković, Tenzin Kolsch, Claudia Korneev, Ugo Korani

Piše: