UPOZORENJE RAZUMA

Usporedba romana Kiklop autora Ranka Marinkovića i dramske predstave Kiklop Gradskog dramskog kazališta Gavella, u režiji Saše Anočića, (3. dio)

  • Melkior, glavni lik izuzetnog Marinkovićeva romana iz 1965., ima senzitivnu osobnost, promišlja o društvenoj situaciji i o tome koji je smisao živjeti kad očito sve smjera prema lošemu; na taj način psihički muči samoga sebe u tjeskobnom strahu za golu egzistenciju. Usred tih njegovih spoznaja ljudi oko njega ga ne shvaćaju; stoga on i ne komunicira nego samo živi od danas do sutra, razmišlja o svom životu, sniva, obilazi ulice i kavane, a uz to što je zaokupljen Vivijanom, o čijoj sumnjivoj prošlosti sazna pred kraj od velikog Maestra, često ga muči glad.

    Kroz cijeli roman očituje se kako je on nesretan, groteskan lik. Tu se nazire problem lika intelektualca koji se nalazi u svijetu poremećenih sustava vrijednosti. Može se zaključiti da paradigma koja se javlja kroz cijelu strukturu fabule ukazuje kako društvo često ne daje mogućnost iznimkama. Melkior u svoja razmišljanja, uz osjećaj dolaska rata, uvrštava i ona o umjetnosti: „Estetsko sutra: kad je čovjek otkrio rugobu materije, umjetnici postadoše obrtnici ružnoga.“ Poput atmosfere u Kiklopu, tjeskoba često kroz povijest prati ljude, dakako i kroz sadašnjost, našu stvarnost. U tom pogledu i Gavellina predstava osobito dobro izražava atmosferu tjeskobe i krize, naposljetku groteske življenja!

    Takvom dojmu pridonose i Marinkovićevi metaforičko-alegorički razigrani opisi stanja i doživljaja, kao onaj: „Strava ga hladno lizne po leđima.“ Glavni lik shvaća da se svijet i društvo kreću po samome rubu s kojega će se sunovratiti i u svojoj je nutrini prestravljen zbog toga. Anočićev Melkior u jednakom stanju baulja svijetom (to dobro oslikava izmjena prikaza raznolikih situacija na pozornici) i pokazuje kako ni u tom svijetu, paralelno sa stvarnosti, ništa nije očito, jasno, izvjesno. Fabula romana je vrlo bizarna, a ipak klasična. Psihičko stanje Melkiora iskazuje i njegova izmišljena priča o kanibalima, koja se sve više spaja s fabulom i napose uđe u nju. Alegorijskom kritikom ljudi i društva Kiklop skreće pažnju na to do čega takva ljudskost može dovesti. Upozorava i buduće društvo kamo ide i kamo bi na taj način moglo stići.



    Odmak od prihvaćanja teške realnosti, ljudskih gluposti i egzistencijalnog straha Marinković nudi ironijom, kao i simultanošću realnih i zamišljenih projekcija glavnoga lika, te kroz njegove razine svijesti i polusvijesti i alegorične priče fantazije. Redatelj je u predstavi to pokušao dosegnuti vještim korištenjem kazališnih sredstava. Orijentiran je na priču; ipak, prikaz snova nije došao do izražaja, vjerojatno zbog dužine trajanja predstave. I predstava i roman podsjećaju nas da u teškim događajima stvarnosti katkad možemo očitovati smiješan apsurd, u tvrdoj realnosti da možda otkrijemo i fantastičnost, i da te bizarne kontrastne situacije na koje nailazimo u životu mogu ukazivati na besmisao ili pak na smisao.

    Da, Kiklop traži svrhu u ljudskom lutanju kroz sva vremena ikada, a ujedno nas na zoopolis upozorava tiho ispod površine i vičući iz svakog slova u sinkroniji romana. Kamo vodi to opće kretanje prema sveopćem ludilu? Neobičan Marinkovićev svijet uvjerljivo dočarava i Anočićeva predstava, te postiže sličan, zanimljiv dojam. Melkior žudi osloboditi se vremena. Cijelo vrijeme trga se zbog toga. Tada je i rat već toliko blizu da se osjeti, koji je realnost u priči. Spoznaje svoju tragičnost, i to ironično, dok pliva između fikcije i zbilje koje se prožimaju.



    Svevremenska priča Kiklopa i danas skreće pažnju na to da besmisao, kakav god bio, ruši čovjeka. I predočava da traži smisao. Izgovara kroz svoje retke da je strah prisutan, a ako razuma nema – strah nadvladava, a toga je previše kroz povijest pa do danas. Priča Kiklopa ljudoždera je nekakvo proricanje katastrofičnoga kraja – onog do čega dovodi sva ta teška ironija. Bolni će groteskni završetak slikovito govoriti je li uopće moguć izlaz iz grozota koje se događaju u svijetu – ako iz čovjeka, iz njegova uma te grozote i nastaju. Hoće reći, sve je za nas u umu, u misli, sve tako postaje i postoji. 

    Ovo je priča o čovjeku koji u svojoj dubini shvaća da je moć vremena upravo to što svima nama dopušta i sva loša zbivanja, obuhvaćajući sve, i zato razum upozorava da vrijeme ne daje drugu priliku kad proteče, ali zato daje bezbroj mogućnosti i izbora u tijeku! Vrijeme svakoga zadržava u sebi i cijelu zajedničku priču vodi k nečemu. Taj čovjek shvaća da bezbroj mogućih odabira pojedinaca u svakome trenutku mogu odvesti mnoštvo ostalih u drugom budućem smjeru – dok ih vrijeme nezamislivo fantastično obuhvaća zajedno i vodi kroz sebe. Kamo? Upravo na to razum upozorava. I čeka. Upozorava. I sebe. I dobro bi bilo živjeti dobro…

    © Nataša Bjelan, KAZALIŠTE.hr, 3. veljače 2021.

Piše:

Nataša
Bjelan