Bogata i sadržajna sezona po svemu drugačija i posebna
Pregled kazališnih ostvarenja 2020. godine: Kazalište Marina Držića u Dubrovniku
-
Kazalište Marina Držića u Dubrovniku 2020. godinu uspjelo je zaključiti relativno zanimljivim, po svemu prilagođenim i svekolikim protupandemijskim mjerama usprkos, repertoarnim izborom koji je, usprkos brojnim izmjenama naslova i reduciranim izvedbama, uspio sačuvati osnovne konture koncepta najavljenih premijernih naslova i s vrlo suženim izborom repriznih izvedbi. Sezona je unekoliko obogaćena i s nekoliko gostovanja, uglavnom komornijih predstava koje su se, kao i cijela prošlosezonska kazališna ponuda, izvodile na velikoj sceni dubrovačke profesionalne kazališne kuće.
Ravnatelj Kazališta Marina Držića Paolo Tišljarić u siječnju je najavio vrlo ambiciozan program sezone s čak jedanaest premijera, od čega tri koprodukcije i dva popratna programa. Istom prigodom iznesen je podatak o porastu prodaje ulaznica, ali i nekim tehničkim unaprjeđenjima koja su trebala osigurati kvalitetnije izvedbe na velikoj i maloj sceni. Dijeleći sličnu sudbinu svih hrvatskih kazališta čiji je rad utihnuo tijekom proljeća, moralo se odustati od nekih zahtjevnijih repertoarnih izazova i prilagoditi izvedbe novim okolnostima koje su diktirale sustižuće protuepidemijske mjere i uskrate. Po svemu, bila je to netipična sezona, logično različitih umjetničkih dosega i rezultata, ali s nekoliko zanimljivih ostvarenja koja ćemo u ovom pregledu posebno izdvojiti i zabilježiti.
Kazalište Marina Držića ambiciozno je otvorilo svoju teatarsku godinu premijerom Kate Kapuralice Vlaha Stullija s redateljskim potpisom Ivice Kunčevića. Stulli je 1800. napisao komediju u tri čina Kate Sukurica u originalnom naslovu Comedia Cate Sucurizza meghiu Vratima od Pescarie Uccignena u Dubrovniku od V. S. a koja je u 20. stoljeću, po Mihovilu Kombolu, naslovljena Kate Kapuralica. Napisana u doba opće razgradnje svih sastavnica političkog i socijalnog tkiva Dubrovnika neposredno prije sloma Republike, precizno dijagnosticira slike siromaštva, ostavljenosti i tuge.
Stullijev komad naturalistički je isječak života dubrovačke sirotinje. Redatelj i u ovom slučaju dramaturg Ivica Kunčević, odustao je od mogućih novih i drugačijih, pa onda i suvremenijih čitanja Stullijeve gorke komedije, uredno slažući tragične i komične prizore tmurnog obiteljskog svakodnevlja. Teza na kojoj je gradio redateljsko čitanje jest ta da se Kate Kapuralica događa u odrazu naličja Dubrovnika. Na tom tragu je i sam završetak predstave, kada se sirotinjski stan Kapuralov „rastvara“, otvarajući slobodan put za odlazak mladenaca koji ne uspijevaju pobjeći jer ih zatiču „zatvorena vrata od Peskarije“. Grad se skupio u svoju kamenu školjku u kojoj ostaju zatočeni sa svojim životnim usudima i tužnim kronikama. Ostvarena je tako predstava uredno provedenog redateljskog koncepta, primjerenih glumačkih prinosa, ali i nedorečenih ili tek naznačenih nužnih iskoraka koji bi opravdavali njeno ponovno postavljanje na repertoar nakon nekoliko ranijih gotovo amblematskih uprizorenja sada već pomalo i davnih godišta, upravo na istoj sceni dubrovačkog kazališta.
Zbog protuepidemijskih mjera rastrzani premijerni pa i reprizni raspored u novonastalim okolnostima, dubrovačko je kazalište nastojalo nastaviti planiranim sustižućim ritmom, prilagođavajući se novim izvedbenim nužnostima. Prosidba Antona Pavloviča Čehova trebala je biti premijerno odigrana na komornoj sceni dubrovačke profesionalne kazališne kuće u Teatru Bursa. To je, za pretpostaviti, bio i razlog izbora ove popularne i često igrane jednočinke koja najčešće podrazumijeva i skromnije produkcijske uvijete ali i vrsnu glumačku podjelu, zaigran redateljski prinos i moguće intrigantnija dramaturška prepoznavanja pa i aktualizacije.
U ovom dubrovačkom prosidbenom kazališnom slučaju nisu se dogodila takva eventualna i moguća očekivanja, pa i predviđanja. Redateljica Helena Petković s dramaturginjom Ivanom Vuković slijedi sve temeljne sastavnice Čehovljeve komedije i slaže gotovo jednosatnu nepretencioznu scensku šalu inzistirajućom brzom izmjenom dijaloških sekvenci, namjerno odustajući od realistične igre, pa i nekih drugih mogućih zadanosti Čehovljeve komedije. Sve je u povišenim tonovima, stilizirano, pomalo apsurdno, namjerno afektirano i egzaltirano.
Ostvarena je tako predstava brzog ritma kojeg povremeno usporavaju ničim opravdani prazni prizori koji nepotrebno troše svoje scensko vrijeme, posebice u gotovo desetominutnom prologu Lomova i stolice, kojem je teško naći povezni smisao. Osim što je dezinficijens u njegovim rukama prokazivao koronavirusno vrijeme kada je predstava pripremana i igrana. Odustajanje od realističkog načina igre s obiljem patosa i egzaltiranosti, zgodan je redateljski znak koji se nakon nekoliko prizora potroši i od kojeg glumci odustaju. Planirana je za komornu scenu a igrana na velikoj te zasigurno takvo izmještanje dubrovačkoj Prosidbi, uz ostalo, nije išlo u prilog.Nakon nekoliko godina Kazalište Marina Držića predstavilo se premijerom i na Dubrovačkim ljetnim igrama koje su, također, svoje izvedbe i odabir scenskih prostora nužno morale prilagoditi tada aktualnim protuepidemijskim mjerama koje su obilježile 71. festivalsku sezonu. Ostvaren je tako, za razliku od ranijih ljeta, znatno ambiciozniji projekt, koji nastavlja i prati već nekoliko sezona inaugurirani festivalski programski sadržaj za mladu publiku.
Takav projekt dubrovačkih zagovora, bila je premijera Zlatnog libra bajki iz dubrovačkog kraja, glazbeno-scenskog djela ostvarenog prema publikaciji Zlatno libro: bajke, predaje i legende iz dubrovačkog kraja autora Aleksandre Piteše i Ivice Kipre u izdanju Dubrovačkih muzeja. Izbor „bajki koje pripadaju klasičnim primjerima narodnog usmenog stvaralaštva i bogate su fantazmagoričnim likovima i napetim 'dramskim' situacijama“, poslužio je Marinu Lisjaku i Filipu Jurjeviću, koji su dramaturški posložili tekst, za novo scensko djelo po svemu prilagođeno mladoj publici, okolnostima i ovom festivalskom teatarskom izboru.
Skrojen je tako po svemu podatan materijal za duhovitu i maštovitu teatralizaciju koju je redateljica Helena Petković vješto i nadahnuto složila u zanimljive i zaigrane začudne prizore isprepletenih fabula i atraktivnih vizualnih rješenja. Predstava je uspješno, uz nužne prilagodbe, tijekom jeseni prenesena u zatvoreni prostor na scenu Kazališta Marina Držića i tako dopunila i taj repertoarni izbor za najmlađe koji je proteklih sezona možda nudio i ponajbolje izvedbe dubrovačkog kazališta s nekoliko po svemu preporučljivih matičnih produkcija u koje je ostalo upisano i Zlatno libro.
Listopadni premijerni naslov nove sezone Kazališta Marina bilo je dubrovačko uprizorenje drame Tramvaj zvan žudnja Tennesseeja Williamsa u režiji Paola Tišljarića i u prijevodu Iva Juriše. Radilo se, za dubrovačke prilike, o zahtjevnom kazališnom izazovu koji je podrazumijevao spreman, podatan i uigran glumački ansambl ali i ozbiljna dramaturška i redateljska rješenja. Paolo Tišljarić, koji je potpisao i scenografiju i izbor kostima, dramaturški je vješto i logično složio dramsko tkivo, precizno izmjenjujući ritmički ujednačene prizore i slike drame u promišljenoj glumačkoj podjeli koja je bila dobitnom kombinacijom predstave koja računa, dopuste li okolnosti i ove nove sezone, i na svoja izvandubrovačka pokazivanja.
Senka Bulić kao Blanche Dubois od prvog pojavljivanja na sceni plijeni pozornost angažiranom, predanom i duboko proživljenom ulogom. Zatečena posljedicama svojih tuga, razočarenja i bolnih rana koje su joj obilježile godine, očajno i uzaludno priziva ljubav i suputnika u izmaštanom svijetu utopije u koju je utonula. Žudnji koja joj jedino preostaje. Ostvarila je tako vrhunsku glumačku kreaciju koja je, uz ostalo, jedna od preporučujućih vrijednosti predstave, možda i ponajbolje dubrovačkog kazališta u 2020. godini.
Kao završni akord sezone, u prosinačkim koronavirusnim vremenima uz samo 75 gledatelja po izvedbi, premijerno je prikazana i predstava Svinje Tomislava Zajeca. Njegovu grotesku iz najranijeg dramskog stvaralaštva režirao je Hrvoje Korbar. Dramu o dvije sestre koje žive na farmi svinja, izvan svakodnevnog i tzv. normalnog života ostavljene u svom suženom svijetu isprepletenih alibija, odigrale su uz punu glumačku predanost i posvećenost Izmira Brautović i Marija Šegvić. Ovaj neplanirani premijerni naslov na repertoar je došao, rekli bismo, pomalo isforsirano i u zadnji čas u završnici godine, umjesto na startu sezone najavljene premijere Voltaireovog Candida s istim Korbarovim redateljskim potpisom.
U ovom pregledu repertoarne ponude protekle godine, u sada već davnom siječnju 2020., treba spomenuti i izdvojiti i dvije tada nenajavljene ali ipak odigrane predstave koje su, svaka na svoj način, ipak ostavile trag koji zaslužuje spominjanje u ovakvom prigodnom sumiranju i povodnom rezimiranju.
Tako je 25. rujna 2020. odigrana Žena bomba Ivane Sajko u izvedbi Srđane Šimunović i režiji Paola Tišljarića. Iz neznanih nekih razloga, odigrana je te večeri samo jedan put. Izvedba koja je, usprkos nekim nedostacima i nedorečenostima, otvorila neke moguće intrigantnije repertoarne rukavce propitivanja suvremenog domaćeg dramskog pisma, pa i izvedbenih drugačijih poetika koje bi itekako dobro došle u nekim budućim repertoarnim preslagivanjima. Kazališna ponuda Dubrovnika, a ovdje govorimo isključivo o onoj profesionalnoj, u pandemijskim okolnostima i svekolikih utihnulosti javnih kulturnih aktivnosti, obogaćena je pa i osvježena po svemu zanimljivim lipanjskim scenskim događajem, izvedbom Umjetnici Gradu – Hommage Ivu Vojnoviću.
Nakon online-projekata među kojima posebno treba izdvojiti #umjetnici gradu koji je uključio brojne dubrovačke umjetnike, ansamble i institucije, ovaj program Kazališta Marina Držića bio je na neki način nastavak te online-priče u kojoj su sudjelovali i glumci dubrovačkog kazališta. Hommage Ivu Vojnoviću nudio je izbor prizora i reminiscencija na konte Ivov dramski opus, posebno Dubrovačku trilogiju. Ovaj put u ulozi redateljice, Srđana Šimunović izabrala je one ključne i dubrovačkoj publici itekako poznate i drage prizore u kojima su se ogledale generacije glumaca s brojnim antologijskim ostvarenjima prvaka hrvatskog glumišta. U utihnulom lipanjskom Dubrovniku dogodila se tako nepretenciozna predstava znakovite poruke i sublimirane želje za ponovnim susretima glumaca i publike.
Izbor prizora iz Dubrovačke trilogije otvorio je i neke identitetske silnice grada koji se, za utjehu, kada sve drugo izostane, uvijek može prepoznati u dramskom pismu autora koji su ga opjevali. Napokon, izbor tarace i ulaznog prostora u dubrovačko kazalište bio je idealnim scenskim novonormalnim utočištem Vojnovićevih gospođa i gospara. Dogodila se tako jedna poetska, decentno odigrana kazališna slikovnica uronjena u utihe grada, njegove zavodljive kamene fasade i tišine sutona koji joj je dao i one neke sudbinske i po svemu vojnovićevske akorde, na obostranu radost glumaca i okupljene publike.
Sve u svemu, 2020. godina u bogatoj i sadržajnoj kronologiji Kazališta Marina Držića ostat će upisana kao po svemu posebna i drugačija - prilagođenim repertoarnim izborom, nužno suženim brojem naslova i izvedbi, ali i po ipak održanom kontinuitetu i izvedbama koje su ostavile trag u pandemijskoj dubrovačkoj kulturnoj utihnilosti koja je, jednako kao u ovakvom teatarskom slučaju, na sreću, svemu i svima usprkos nudila i brojne druge umjetničke programe i iskorake ostalih dubrovačkih kulturnih institucija, udruga, alternativnih grupa i umjetnika.© Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 3. veljače 2021.
Piše:
Mojaš