Uvid u cjelokupan svijet Georgija Para

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 84, god. XXIII, Hrvatski centar ITI, 2020.

• Nalik prošlogodišnjem broju časopisa Kazalište, koji je predstavljao omaž Kosti Spaiću, i 84. broj časopisa za kazališnu umjetnost u izdanju Hrvatskog centra ITI posvećen je još jednoj velikoj ličnosti hrvatskog teatra, Georgiju Paru. Ovaj je broj ujedno i zbornik radova sa stručnog skupa Theatralia disjecta – Kazališni svijet Georgija Para, održanog od 22. do 24. rujna 2019. u Zagrebu te obuhvaća autorske tekstove 24 kazališnih teoretičara i praktičara objavljenih u sklopu spomenutog simpozija u kojima se isprepliće rad tog velikog redatelja, pedagoga i esejista, a pritom ga se i smješta u kontekst svojih vlastitih mikrokozmosa.

  Bogato ilustriran autentičnim fotografijama koje pokrivaju sva razdoblja Parovog života, ovaj zbornik čitateljima pruža iscrpan uvid u život i djelo tog redatelja s istaknutim najvažnijim trenucima u njegovom bogatom opusu. Iako zbornik nije tematski podijeljen u manje cjeline, čitanjem se one ipak daju izdvojiti i jasno je da redoslijed tekstova nije nasumičan nego nastoji odgovarati redoslijedu događaja u Parovom osobnom i umjetničkom životu. Na samom početku zbornika stoga svojevrsni uvod u Parov život i rad oblikuju Lada Čale Feldman i Hrvoje Ivanković, dok se na to kronološki nastavlja pregled njegovih formativnih radova. Antonija Bogner Šaban, Matko Botić i Bojan Munjin stoga konkretno pišu o Parovoj preokupaciji Krležom, njegovoj režiji kultnog riječkog Vježbanja života te Zastavama izvedenim u ZKM-u 1991. Snježana Banović kao voditeljica skupa na određeni način zaključuje uvjetni prvi dio zbornika pišući o Parovoj intendanturi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.

  U drugom tematskom bloku 84. broja časopisa Kazalište rad Georgija Para isprepliće se s drugim umjetničkim granama bez kojih njegov opus ne bi bio potpun ni zaokružen. Pritom se prvenstveno misli na važnost glazbe u Parovim djelima i njegovu sklonost režiranju opernih predstava, o čemu su pisale Seadeta Midžić i Iva Hraste Sočo. U ovom su dijelu Lada Martinac Kralj, Darja Dominkuš, Aleksandar Milosavljević i Marina Milivojević Mađarev pisali i o Parovim mnogobrojnim režijama na Splitskom ljetu te u ljubljanskoj Drami i Srpskom narodnom pozorištu, te o umjetničkom ravnanju festivalom Sterijino pozorje, čime se istaknuo njegov utjecaj na regionalnu kazališnu scenu.

  Ako je zborniku moguće dati jasnije konture, onda je njegov svojevrsni treći dio ujedno i najintimniji. Naime, u tom su dijelu navedene ispovijesti i sjećanja na druženja s Georgijem Parom, a tekstovi su pisani osobno, gotovo poput dnevničkog zapisa. Parovi prijatelji, kolege i suradnici prisjećaju se najdojmljivijih trenutaka provedenih s njime te pritom tekstovi Ljubice Jović, Neve Rošić, Branislava Lečića, Sretena Mokrovića i Ivice Boban sa značajnom i osjetnom dozom prisnosti svjedoče o bliskosti i stvarnoj veličini Georgija Para. Važnost interpolacije njegova rada s drugim umjetnostima dodatno je naglašena i u tekstovima Davora Rocca, Milka Šparembleka i Zlatka Kauzlarića Atača s kojima je Paro surađivao na svojim predstavama, dok Nino Škrabe, Parov dugogodišnji prijatelj i suradnik, zaokružuje tu rubriku sjećanja. Zbornik zatvara tekst Željke Turčinović, svojevrsni prikaz Parovih knjiga, te izlaganje Lade Džidić Barić o Georgiju Paru na televiziji, odnosno njegovim adaptacijama i snimljenim predstavama.

  
  
  Na samome kraju ovog izdanja časopisa Kazališta nalazi se popis svih Parovih režija uz biografije svih spomenutih autora koji su sudjelovali na simpoziju. Zbornik je svakako vrijedan doprinos opusu Georgija Para te pruža dublji i zaokruženiji uvid u njegov cjelokupan svijet, a ne samo život ili djelo. Iz spomenutih se tekstova iščitava da je Paro uistinu živio za kazalište te mu se uvijek u potpunosti predavao, o čemu svjedoče raznorodni i poticajni tekstovi sudionika simpozija, ujedno i prijatelja, učenika ili suradnika Georgija Para.
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 23. siječnja 2021.

Piše: