Snažan poticaj za razmišljanje o vrijednosti socijalnih odnosa

Teatar Exit: Steven Berkoff, Tiha noć, red. Matko Raguž



  • Samoća je vjerna i postojana. Čovjek-samotnjak, bez obzira na to što uzrokuje njegovu samoću i kako se s njom nosi, uvijek ima trenutke u kojima se samoća pokazuje snažnije i jasnije, očituje definitivnije i jače. Često se te i takve manifestacije samoće ostvaruju u razdobljima koja se u kolektivnoj percepciji i široko prihvaćenim društvenim praksama vezuju uz osjećaj zajedništva i obiteljskih okupljanja. Božić je jedan od amblematskih blagdana okupljanja, obitelji, atmosfere zajedništva i topline. Osamljeni na Božić stoga jednostavno nisu poželjni ni potrebni, ne uklapaju se, remete idiličnu sliku. Tiha noć, u izvorniku Harry's Christmas, tekst je Stevena Berkoffa koji se bavi upravo tim i takvim tropima božićne slike svijeta i raspoloženja nasuprot stvarnosti konkretnog lika-osamljenika. U dramaturškoj adaptaciji Jelene Kovačić, režiji Matka Raguža i izvedbi Franje Dijaka (posrijedi je, prikladno i očekivano, monodrama) izveden je premijerno 20. i 21. prosinca 2020., dakle neposredno pred Božić na drugoj, komornoj sceni zagrebačkog Teatra Exit, Studiju u Gundulićevoj ulici.



    Situacija je postavljena jednostavno i nekako vrlo poznato. Harry, ili u hrvatskoj verziji Bruno, čovjek je čiji se život sastoji od sadašnje nemoći i bivših neuspjeha. U božićnoj atmosferi, koja i u njegovom stanu zadobiva prikladni izvanjski lik (scenografiju potpisuje redatelj Raguž), sve je osim vanjštine potpuno urušeno. Bruno broji SMS poruke koje je dobio kao čestitke za Božić, mašta o tome kako će, kad ih dobije deset(ak) biti sretan i neće se osjećati usamljeno, zove prijatelje i bivšu djevojku kako bi pokušao stvoriti iluziju da postoji netko (osim majke, s kojom također razgovara telefonom) kome je on važan u vremenu Badnje noći, tog godišnjeg vrhunca identifikacije, topline i zajedništva kao dominanta kolektivnog imaginarija lokaliziranog u trenutak. Bruno je zaista usamljen, čovjek čije bivše je jednako sumorno kao sadašnje, a buduće ne nudi mnogo perspektive za zajedništvom i socijalnom blizinom, tim tako važnim determinantama osobne sreće i zadovoljstva. No, čak i kad mu se nudi stanovita bliskost, mogućnost bijega iz stanja u kojem se nalazi - bilo to s majkom ili prijateljem koji ga više iz kurtoazije nego prave potrebe, ali ipak poziva na zabavu, Bruno tu priliku ne iskorištava nego je samovoljno minira.

    Njegova usamljenost, anksioznost i psihološka rastrojenost, koje - kako predstava napreduje, preuzimaju sve snažnije i drastičnije oblike, pretvarajući se u pijanstvo i na kraju samoubojstvo, nisu dakle rezultat samo okolnosti i životnih nedaća koje su pogodile protagonista Tihe noći. On je, naprotiv, aktivni činilac, ma kako to paradoksalno moglo zvučati i izgledati. On aktivno pridonosi svom stanju, čineći ga još više bez izgleda i mogućnosti izlaska iz apatije, gubitka bliskosti te (božićne) kulminacije time izazvane nesreće. Berkoffova drama tako samo potvrđuje u umjetnosti, a još više u životu kao trajnom području umjetničkog nadahnuća, opetovanu iskustvenu prispodobu o čovjeku kao temeljnom činiocu vlastite psihološke (ne)sreće, vlastite zbilje koja je vrlo često sumorna, no djelovanjem toga koji svoju životnu sumornost spoznaje, postaje još gora, umjesto da aktivnošću i voljom za životom stanje bude promijenjeno na bolje.

    Dakako, Tiha noć nije nikakva literatura za samopomoć ni božićna prigodnica, kamilica u kojoj će sve na kraju izaći na dobro, čiji će sretan kraj potvrditi publici onaj osjećaj afirmacije kolektivne slike o božićnoj atmosferi tako svojstven brojnim djelima iz božićnog žanra – mi smo bolji od njega (njih), ali i za njega ima nade, sve će se na kraju završiti dobro i božićni će duh zajedništva, blizine i radosti sve nadvladati. Ne, ova je predstava drastična i nedvosmislena u svom naturalizmu, u prikazivanju posljedica društvene apatije i socijalne nebrige koja postaje osobna apatija i osobna nebriga te kulminira u ultimativnom anti-božićnom činu, samoubojstvu u trenutku koji slavi toplinu, bliskost i ponajviše život, rođenje. Stoga zahtijeva i snažnog, uvjerenog i uvjerljivog glumca za svoju glavnu i jedinu ulogu.

    Franjo Dijak Bruna igra studiozno i promišljeno, posvećeno gradeći karakter od početnog ocrtavanja stanja prema kulminaciji te stvara dorađenu kreaciju, no ipak na kraju ostaje dojam kako je ona više promišljena nego emocionalno uvjerljiva. Dijak kao da je, barem na viđenoj izvedbi 21. prosinca, igrao više misaono-refleksivno nego emotivno-doživljajno, ali time cjelina nije izgubila mnogo na snazi, nego samo ponešto na uvjerljivosti.



    U vremenu kada je osamljenost, u obličju samoizolacija i sličnih oblika održavanja socijalne distance kao mjera karantene smišljene kako bi se epidemija pokušala držati pod kontrolom, od socijalne devijacije postala društvenom normom i prihvatljivim a često i zakonski sankcioniranim ponašanjem, Tiha noć zadobiva novi i drukčiji smisao. Moguće je čak spekulirati i o tome kako su samoća i osamljenost pod utjecajem epidemijske više sile postale normalnije i prihvatljivije, pa je stoga i emocionalni pritisak na osamljenike u božićnom razdoblju manji. No, bez obzira na moguće promjene okolnosti, ova etida o osamljenosti i dalje ostaje kao snažan poticaj za razmišljanje o vrijednosti socijalnih odnosa za sreću, zadovoljstvo i, u konačnici, volju za životom.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 11. siječnja 2021.

    Prijevod: Filip Krenus
    Režija i scenografija: Matko Raguž
    Dramaturgija: Jelena Kovačić
    Montaža video spota: Willem Miličević
    Oblikovanje svjetla: Matko Raguž, Domagoj Klasić
    Tehnička podrška: Domagoj Klasić, Martin Miščin, Nebojša Paunković

    Glumi: Franjo Dijak

    Glasovi: Slavica Knežević (mama), Ana Begić Tahiri (Ana), Bojan Navojec (Maks), Filip Križan (Filip), Vinko Kraljević (Mladen), Živko Anočić (muškarac)

Piše:

Leon
Žganec-Brajša