Bili milenijalci ili ne, u redu je ne biti u redu

Teatar Mašina igre i Teatar &TD, Zagreb: Beatrica Kurbel i Mirna Rustemović, Važnije polovice, red. Paola Slavica



  • Važnije polovice
    intimna je i topla duodrama nastala u koprodukciji nezavisne umjetničke organizacije Mašina igre i Teatra&TD prema dokumentarističkom tekstu autorica Beatrice Kurbel i Mirne Rustemović pod režijskom palicom Paole Slavice. Predstava je to o dvjema stranama jednog milenijalskog novčića, o težnjama i čežnjama, ali i strahovima i očekivanjima koji se nameću mladima danas, napose mladim ženama.

    Važnije polovice otvaraju dvije sasvim obične djevojke u kasnim dvadesetima. One su milenijalke, dakle pripadaju generaciji mladih rođenih od početka osamdesetih do polovice devedesetih godina prošlog stoljeća, koji su često na meti udara zbog svojih progresivnih i liberalnih stavova. Generacija je to honoraraca i umjetnika koji se trude pronaći svoje mjesto pod suncem, onih koji ne pripadaju i krše društvene norme, a generacija je to i razumijevanja, otvorenosti i dijaloga, ali i naglašenog straha – socijalnog, financijskog i egzistencijalnog. Sve su te razine milenijalaca autorice utkale u dramski tekst prema kojem je nastala predstava te gledateljima prezentirale iskrenu priču dviju žena suprotstavljenih životnih putova, u kojima se mnogi mogu pronaći.

    Budući da su temeljene na stvarnim razgovorima koje su uz šalicu kave ili čašu piva vodile Mirna Rustemović i Beatrica Kurbel, Važnije polovice djeluju autentično i osobno, barem milenijalkama. Autorice gledateljima iznose svoje svakodnevno iskustvo života ispričano kroz prizmu dviju žena: majke (Judita Franković Brdar), odnosno žene usmjerene na obitelj, te samostalne žene koja je napokon dobila stalni posao (Paola Slavica), usmjerene na razvoj karijere. Nostalgične za svojom nekadašnjom bliskošću, dogovaraju susrete srijedom koje u nekoliko navrata odgađaju, na njih kasne ili provode uz mobitele ne slušajući drugu osobu.

    Dijaloge često prekida razbijanje četvrtog zida i obraćanje likova publici kojima se ističe ono što prijateljici ne mogu reći, ali je važno za dodatno poistovjećivanje publike s likovima. Nekad fakultetske kolegice a danas odrasle žene na sasvim različitim putovima, razgovaraju o svojoj prošlosti, sadašnjosti, ali i svemu što budućnost nosi. Prisjećaju se fakulteta i doba kada nisu imale niti jednu brigu na svijetu, prepričavaju dogodovštine iz djetinjstva, prisjećaju se prvih ljubavi i poljubaca, ali brzo prelaze i u stvarnost sadašnjice u kojoj ih čekaju vagoni neoprane odjeće ili usamljenost u poslovnom svijetu, što ih dovodi do razgovora o budućnosti i straha od propuštanja i donošenja ispravne odluke o daljnjim koracima u svojim životima.



    Razlika među likovima vidljiva je i u načinu njihova odijevanja, odnosno kostimografiji. Slavica odjevena u elegantne poslovne kostime oštrih linija i tamnih boja izravni je kontrast razbarušenosti Judite Franković Brdar u širokoj i udobnoj odjeći koja većinu vremena provodi doma. Iako su naizgled zadovoljne svojim položajem, obje se suočavaju sa strahom koji je kod milenijalaca često predstavljen sintagmom: „Štoako?”. Strah od propuštanja, strah od neuspješnog odrastanja i neispunjenih društvenih očekivanja samo su neki od problema koji se iščitavaju iz njihovog razgovora. Bez ružnog podtona, jedna drugoj zavide na životu i istovremeno se pitaju što je ispravan odabir.

    Dinamika dvaju likova ponekad je nestalna, no izvedbom ipak uglavnom dominira iskusnija Judita Franković Brdar, koja je izvrsno utjelovila izmorenu ženu koja je već pomalo zaboravila kako se ponašati u svijetu odraslih. Simpatično i uvjerljivo glumi osobu koja pokušava otkriti želi li obiteljski ili poslovni život te može li imati oboje, a pritom radi iskrene gafove, kao što je bijeg s dogovorenog razgovora za posao ili nesnalaženje u noćnom izlasku. Lik Paole Slavice s druge strane pred kraj predstave postaje malčice zamoran svojim strahovima i regresijom u neka sretnija vremena, no sama glumica dobro je utjelovila sve strane svoga lika. Ona je s jedne strane hladna i samopouzdana karijeristica, sigurna u svoj odabir i životni put, dok je s druge strane robinja vlastite tjeskobe i nesigurnosti pred životnim izborima, koja se raspada unutar svoja četiri zida, a obje verzije svog lika utjelovila je sigurno i uvjerljivo.

    Važnije polovice zanimljiva je i lagana predstava, ali ne na pejorativan način kojim se umanjuje njezina umjetnička vrijednost. Dapače, namijenjena ponekad izgubljenim milenijalcima, pravo je osvježenje na sceni, a gledatelji se, zbog tipičnosti likova i njihovih postupaka, kao i zbog kolektivnog iskustva i doživljaja, lako poistovjećuju s njima. Međutim, trajanje predstave ipak je ponešto problematično. Naime, ona sama po sebi nije duga, ali njezinih posljednjih petnaestak minuta čini se zalihosnim. Daleko od toga da je kraj nepotreban, jer zaokružuje cjelinu, nego je riječ o tome da su se možda pojedini dijelovi mogli skratiti kako bi se izbjeglo gubljenje poante i poniranje u redundantnost, što je pogodovalo nastanku zamora.

    Pred kraj predstave stječe se dojam neprestanog ponavljanja, pogotovo u liku Paole Slavice, te prekomjernih dijaloga i monologa bez jasnog cilja. Budući da je ovo ipak prva režija Paole Slavice, ovakva zapinjanja nisu razlog za očajavanje, nego mogu biti poticajna, a gledateljima ostaje veseliti se narednim radovima i suradnjama mlade redateljice.



    Osim toga, važno je istaknuti i izniman vizualni doživljaj kojim predstava mami gledatelje, djelo druge polovice teatra Mašina igre, Luke Borčića, koji je zaslužan za cvjetni dizajn programskog letka, kao i za bogatu,funkcionalnu scenografiju koja istovremeno utjelovljuje intimne prostore dnevne sobe, ali i javni prostor kafića i kluba.

    Važnije polovice predstava je milenijalaca namijenjena milenijalcima i njima će biti najbliža. Koliko su likovi s jedne strane tipični te se u njima mnogi mogu pronaći, u tolikoj su mjeri s druge strane i individualizirani svojim sjećanjima i iskustvima. Autentičnost teksta osjetna je na sadržajnoj i izražajnoj razini, izrečena je kostimima, glazbom i dijalozima te načinom govora likova, koji ih smješta u određenu društvenu skupinu, a tema je mladima bliska i opipljiva. Važnije polovice ističu važnost društvene dihotomije, intimnosti i preklapanja iskustava, no možda je najveća vrijednost predstave njezina poruka koja gledateljima, bili milenijalci ili ne, poručuje da je u redu ne biti u redu i da je svaki put koji nas ispunjava ispravan.

    Produkcija: Teatar Mašina igre i Teatar &TD, Zagreb
    Premijera: 27. studeni 2019.

    Redateljica: Paola Slavica
    Dramski tekst: Beatrica Kurbel i Mirna Rustemović;
    Dizajn i scenografija: Luka Borčić
    Dizajn svjetla: Miljenko Bengez
    Šminka: Iva Dežmar

    Glume: Judita Franković Brdar i Paola Slavica

    © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 2. prosinca 2020.

Piše:

Tea
Schmidichen