Na rubu kaotičnosti manifestirane u karikiranju i glumačkom pretjerivanju

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Dubravko Mihanović i Filip Šovagović, Zagreb 2020., Dubravko Mihanović i Filip Šovagović



  • Ionako u radovima na izgradnji pokusne dvorane, koji su se protegli izvan svih rokova, ovog je proljeća zgradu zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella oštetio potres te je, do završetka sanacije, nesigurna za kazalištarce i gledatelje. Stoga se, nakon repriznog ciklusa na početku sezone, igranog u dvorani Komedije na Kaptolu, Gavella za prvu ovosezonsku premijeru okrenula inače nekazališnom, no zanimljivom prostoru Laube. Autorski projekt Filipa Šovagovića, glumca i redatelja i dramaturga Dubravka Mihanovića, premijerno izveden 27. studenoga, naslovljen je naoko jednostavno, ali svima koji proživljavaju ovo razdoblje znakovito, gotovo zlokobno: Zagreb 2020. Od autora najavljena kao nastavak projekta Sanjam(o) predstavu, niza mrežnih događaja iz vremena općeg zatvaranja u prvom dijelu godine, ova predstava (zapravo dramski koncert, kako je hibridno određena) okuplja Gavelline članove u izvedbenom dokumentarnom kolažu o sada i ovdje, trenutku kada teatar dvoji što će i kako dalje.

    Zagrebu se ove 2020., koja ulazi u posljednji mjesec, zaista dogodilo svašta. Od javnih i svima poznatih nevolja bile su tu epidemija, potres, poplava, pa još manjih potresa i novi val epidemije, otprilike tim kronološkim redom. Naravno, stradala je ekonomija, još jedan mjerljivi i svima vidljiv segment života. No, sve ove vidljive drame imaju svoje manje vidljive, takoreći privatne posljedice, koje se ne nalaze u svakodnevnim informativnim izvještajima. Što su sve te nevolje učinile našim životima, svakodnevicama, odnosima s obiteljima i nama samima, područje je u koje zalazi koordinatni sustav ovog Gavellinog projekta. Taj je sustav sazdan od brojnih fragmenata, krhotina života koje u predstavi artikuliraju pojedini glumci iz brojnog ansambla, prodirući tako u tkivo svima nam poznate, prisutne, zlokobne ovdje i sada.

    Frustrirana predstavnica stanara, neutješna mladenka koja nikako ne može smanjiti broj uzvanika na svadbi na dopuštenih pedeset, čovjek koji se potpuno pogubio u traženju identiteta i pouzda se u snimku vlastitoga glasa, žena koja gotovo opernim zamahom pjeva svoj očaj nad kućanskim rasapom, dvije sestre Dalmatinke koje muči nova objava na njihovom blogu posvećenom hrani, djevojka narkomanka, njezin dečko i otac… Pred publikom se prostire cijela galerija likova iz urbane (zagrebačke) svakodnevice, sve do potpuno bizarne, na momente scenski vrlo dominantne pojave čovjeka koji je postao klaun i vjeruje kako mu je antropomorfizirani Rus-vepar Jevgenjij došao u stan i počeo upravljati životom.



    Na početku publiku dočekuje glazba, a svi izvođači su na sceni, što ostaje fiksna pozicija mizanscene do kraja. Početak nije jasno naznačen, atmosfera se zagrijava kao na nekom (epidemiološki, dakako, ispravnom, sjedi se na distanci) tulumu, a i vizual je takav - na granici neke vrste dekadencije pomiješane s urbanom klaunerijom. Uskoro se počinju izdvajati likovi u epizode, koje se nižu jedna za drugom, odijeljene uglavnom (opet) glazbenim prijelazima. Te epizode značajno variraju u kvaliteti, domišljenosti i glumačkom izrazu. Ima nekih vrlo lucidnih i ludičkih  - poput one Bojane Gregorić Vejzović kao očajne predstavnice stanara, koja gotovo histerično viče na sve i svakoga (pa je tako, u duhovitom trenutku, na zadovoljstvo prisutne premijerne publike, prozvala i prisutnog gradonačelnika Zagreba koji se, u prvom redu, čini se, igrao mobitelom) ili režijski i dramaturški dobro ustrojenih scena evociranja suludih posljedica epidemije na ljekarne, pogrebe i mentalno zdravlje.




    No, dojam je kako je Zagreb 2020. stalno na rubu kaotičnosti manifestirane u karikiranju i glumačkim pretjerivanjima. Iako takav pristup možda dobro hvata opći duh trenutka, stvarnosti koja je sama po sebi neka vrsta vlastite travestije i za koju se često može čuti kako ne bi prošla ni u jednom zamišljenom zapletu, u kazalištu proizvodi efekt neujednačenosti i dvojbenih rješenja. Pojedini su prizori tako podosta nerazumljivi (Josip Ranka Zidarića i njegovi ne baš sasvim shvatljivi identitetski problemi, uloge Đorđa Kukuljice ili Made Peršić koje bi trebale nešto predstavljati, no do kraja nije sasvim jasno što, dobri su primjeri).

    Glazba, a njezini su autori Šimun Matišić, Fadil Abdulov, Fran Krsto Šercar i Filip Šovagović zanimljiva je, pametno i na pravim mjestima prati zbivanja te do završnog songa postaje stvarno moćna. Čak bi se moglo prigovoriti autorima što je nisu više koristili, jer se bez jednog dijela epizoda zasigurno moglo, koncept hvatanja grozomorne zagrebačke 2020. ne bi bio ničime narušen, a predstava bi bila skladnija i manje podložna varijacijama u kvaliteti. Scenografija (potpisuju je autori Šovagović i Mihanović uz suradnicu Barbaru Borčić) kao da je imala potrebu ispuniti velik prostor Laube i više nego što je bilo nužno za izvedbu, pa su neki dijelovi ostali dvojbene funkcionalnosti i značenja, poput, primjerice, televizora. Kostimi Marite Ćopo možda ponajviše pridonose vizualnoj slici cjeline te prelaze ogroman raspon od stereotipa (vjenčanice, ljekarničke kute) do gotovo camp bizarnosti klauna ili haljinice koju nosi Filip Šovagović.



    Zagrebu je 2020. bilo teško, a sve djeluje da će tako i ostati u ovo još malo koliko je preostalo od nje. Šovagović i Mihanović su svojim dramskim koncertom pokušali sondirati zareze koje je godina na izmaku ostavila (i još uvijek ostavlja) u urbanom tkivu grada, pretvarajući dojučerašnje sigurnosti u krhke fragmente današnjice. Panorama zagrebačke annus horribilis uglavnom je ovim projektom uspješno ostvarena, no ostaje dojam kako se sve to moglo uz manje zbrke i ujednačenijom kvalitetom epizoda te uz manje svakovrsnih vizualnih laviranja.

    Produkcija: Gradsko dramsko kazalište Gavella
    Premijera: 27. studenog 2020., Kuća za ljude i umjetnost - Lauba

    Koncept, tekstovi, režija, scenografija: Dubravko Mihanović i Filip Šovagović
    Kostimografija: Marita Ćopo
    Glazba: Šimun Matišić, Fadil Abdulov, Fran Krsto Šercar, Filip Šovagović
    Video: Hrvoje Zalukar i Filip Borelli
    Oblikovanje svjetla: Zdravko Stolnik
    Suradnica za scenski pokret: Anja Đurinović Rakočević
    Scenografska suradnica: Barbara Borčić

    Glume: Bojana Gregorić Vjezović, Hrvoje Klobučar, Andrej Dojkić, Tara Rosandić, Anja Đurinović Rakočević, Amar Bukvić, Tena Nemet Brankov, Sven Šestak, Mada Peršić, Marko Petrić, Đorđe Kukuljica, Sven Medvešek, Antonija Stanišić Šperanda, Natalija Đorđević, Nenad Cvetko, Janko Rakoš, Nikola Baće, Jelena Miholjević/Ivana Bolanča, Ranko Zidarić, Siniša Ružić, Anica Kovačević

    Sviraju: Šimun Matišić, Fadil Abdulov, Fran Krsto Šercar, Filip Šovagović

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 28. studenog 2020.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša