Drastičan rez u tkivo dramskog kazališta

Satiričko kazalište Kerempuh: Bobo Jelčić, Hrvatski put ka sreći, red. Bobo Jelčić

• 
  
  Kazalište se u dominantnoj kulturnoj predodžbi percipira kao audiovizualna umjetnost koja prožima prvenstveno govor i pokret, vizualno i auditivno. Ta je činjenica notorna, poznata svakome tko je barem jednom bio na tradicionalnoj kazališnoj izvedbi u zapadnom kulturnom krugu. Bobo Jelčić u svojim autorskim predstavama voli preispitivati pojedine značajke tradicionalnog kazališnog dispozitiva, načina na koji se oblikuju, perpetuiraju i razumijevaju kazališne konvencije. Hrvatski put ka sreći naslov je novog takvog preispitivajućeg projekta, premijerno izvedenog 26. studenog u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh.

  Vrijeme pandemije koronavirusne bolesti, donijelo je, također je notorno, brojna ograničenja i promjene uobičajenih stilova života. Između ostalog, upravo na dan premijere Hrvatskog puta ka sreći, hrvatska je Vlada predstavila nove mjere za borbu protiv bolesti, koje, između ostalog, u segmentu kulture uvode zabranu izvedbi opera i mjuzikala, jer pjevanje emitira velike količine potencijalno vrlo zaraznog aerosola. Dramske predstave ostaju dopuštene i u njima se može govoriti.
  
  
  
  No, Bobo Jelčić je, u zanimljivom spletu okolnosti, jer je predstava, dakako, pripremana prije ovih mjera, napravio do srži dramsku, radnjom ispunjenu predstavu gotovo potpuno bez riječi. Upirući se u pantomimu i fizički teatar, pomalo i glumačke stilizacije koje suvremenom gledatelju mogu biti poznate iz nijemih filmova, često na granici slapsticka, ali rijetko komičan, Jelčić je kroz relativno kratku predstavu, tek nešto više od sat vremena, ispričao priču o jednoj hrvatskoj obitelji obilježenoj trima ratovima dvadesetog stoljeća (Prvi i Drugi svjetski rat, Domovinski rat).
  
  Na početku, nepripremljenom gledatelju može se činiti kako ništa nije jasno. Skupina glumaca izlazi na scenu postavljenu u tipično Jelčićevskoj, pomalo retro scenografiji (Zdravka Ivandija Kirigin) nekog građanskog stana. Nose maske i ništa ne govore, osim ponekog jedva artikuliranog glasa, a i taj kao da dolazi odnekud iza scene. Kreću se naglašeno skupno, izdvajanja likova i karaktera tek su kratko primjetna, a i onda se brzo utapaju u masi pokreta bez riječi. Očito je jedino kako glumci na sceni imaju snažnu potrebu posredovati neku dramsku radnju, kako se tu događaju brojni vrlo konkretni prizori, ali bez riječi, sve djeluje potpuno preuzeto formom, značenja ostaju izvan dometa.
  
  
  
  Brzo počinje aklimatiziranje s formom i značenja postaju jasnija, počinju se nazirati konture obiteljske dinamike, a onda i vremenske koordinate naznačene trima ratovima. Do kraja, ima i drugih zvukova, pjevanja, čitanja esejističkih tekstova iza scene, tipično Jelčićevog scenskog pokreta i padanja dijelova scenografije, jasnijih (fašistički pozdrav i s njim povezana animacija ruke i vrata jedan su od snažnije artikuliranih momenata, koji funkcionira istovremeno komično i opominjuće) i manje jasnih dijelova. Međutim, predstava je, ponajviše, ipak obilježena formom, odlukom da se iz nje odstrani govor kao bitan segment kroz koji se gledateljima posreduje velik dio značenja dramske radnje.
  
  Drastičnost forme nužno otvara pitanje vlastite svrhe, temeljnog – zašto? Zašto se postupilo tako, koje je opravdanje za tako drastičan rez u tkivo dramskog kazališta, kojem ova predstava neosporno pripada? Odgovor ostaje nejasan i publika ga, zapravo, ne dobiva do kraja. Je li se željelo eksperimentirati – ako je tako, to nije nikakav eksperiment, jer dramsko pripovijedanje bez riječi postoji otkad je teatra u brojnim formama i žanrovima, a cijela jedna filmska epoha bila je njime obilježena. Ako se željelo odgovoriti na pandemijske okolnosti – dramska radnja je tada postala žrtvom početne premise o aktualizaciji, što isto ostaje dvojbena odluka do kraja.
  
  
  
  Naime, Hrvatski put ka sreći, kad ne bi bilo tipičnog prosedea Bobe Jelčića i redukcije govora, bio bi vrlo tradicionalna, čak konzervativna predstava koja posreduje već mnogo puta ispričanu i na stotine načina variranu priču o nekim bezimenim hrvatskim dvadesetostoljetnim (malo)građanima u susretu sa svjetskim i regionalnim povijesnim lomovima sublimiranima u ratove, za koje nisu krivi i na koje ne mogu utjecati, a ipak definiraju njihove živote i budućnosti.

  Glumci nisu mogli mnogo. Ograničenja koja pred njih stavljaju redateljske odluke toliko su velika da im je preostalo jedino uklopiti se u format i njegovu dinamiku, što su uglavnom uspješno učinili. Ponešto su značajnije kreacije Nataše Dangubić i Marka Makovičića, više u smislu funkcije njihovih likova nego istančanosti izraza. Kod samog je izraza pak vidljiva izrazita okrenutost grupnoj dinamici, promatranju ansambla kao cjeline kojoj je zadatak pomno slijediti koncept oko kojeg se sve vrti. A to nije prostor u kojem se glumački razvoj uloge može posebno izoštriti te uloge ostaju kroz cijelu predstavu tek siluete karaktera svedenih na vršenje određene funkcije u cjelini – silovana žena, muškarac koji odlazi u rat, gastarbajteri – bez dublje psihološke razrade koju nudi svaka od tih pozicija, no u Hrvatskom putu ka sreći prekrivene su dominacijom konceptualnog okvira.

  
  
  Lieder ohne Worte, Pjesme bez riječi, naslov je poznatog ciklusa za klavir Felixa Mendelssohna, koji je brzo nakon svog nastanka sredinom devetnaestog stoljeća postao vrlo popularan i do danas se izvodi i vrlo često konotira uz (malo)građanske salone. Hrvatski put ka sreći neka je vrsta Jelčićevih pjesama bez riječi (iako se u jednom prizoru pjeva) koja, baš kao Mendelssohnov slavni ciklus, prodire u (hrvatski) malograđanski salon. No, za razliku od djela slavnog skladatelja, Jelčićevo djelo ne staje u obranu tog salona, nije mu ures, već prokazuje njegovo naličje. U tome je, ipak, forma uvelike nadvladala sadržaj, ne dajući pritom dovoljno snažne argumente za svoju dominaciju.

  Produkcija: Satiričko kazalište Kerempuh
  Premijera: 26. studenog 2020.
  
  Režija: Bobo Jelčić
  Dramaturgija: Dina Vukelić
  Suradnici pri realizaciji ideje: Marko Makovičić i Jerko Marčić
  Kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin i Ana Paulić
  Scenografija: Zdravka Ivandija Kirigin

  Glume: Nikša Butijer, Nataša Dangubić, Ana Maras Harmander, Karlo Mlinar, Jerko Marčić, Marko Makovičić, Maja Posavec, Ozren Opačić, Ines Bojanić (glas)
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 28. studenog 2020.

Piše: