Zabavna pučka komedija s jasnim aktualizacijskim referencama
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Vid Balog, Goran Vrbanić, Cigle svete Elizabete. red. Krešimir Dolenčić
-
Brojne peripetije koje okružuju Podravinu i njezine stanovnike, a središnje im je mjesto zid, zadnji arheološki ostatak drevnog dvorca, legendarnog mjesta rođenja Svete Elizabete Ugarske, koordinate su komedije Cigle svete Elizabete Vida Baloga i Gorana Vrbanića, izvedene na Velikoj sceni HNK u Varaždinu 17. listopada, u režiji Krešimira Dolenčića. Recept je poznat. Regionalno određenje, susret mentaliteta (oko zida će se naći i Mađari i Hrvati, kajkavci i čakavci), vješto komediografsko vođenje radnje i rezultat je još jedna dobro skrojena pučka komedija, kajkavska predstava koja će zabaviti publiku a istovremeno potvrditi varaždinski teatar kao ustanovu koja sustavno njeguje kajkavski jezik i njegovu sceničnost. Svako toliko taj se recept upotrebljava, i to je dobro. Njegovanje kajkavskog, njegovog scenskog potencijala i specifične ludičnosti koju pruža upotreba brojnih njegovih idioma, melodičnost, a posebno susret s drugim jezičnim tradicijama, vrlo su zahvalno kazališno područje, no vrlo se lako mogu prometnuti u auto-karikaturu, obilno podgrijavanje stereotipa o jezičnom supstratu koji ih obilježava. Nažalost, to se uvelike dogodilo s Ciglama svete Elizabete.
Likova je relativno mnogo i oni pružaju cijelu paletu stereotipa čija je svrha izgradnja komičnih situacija. Tako se pojavljuju lokalni kajkavci, Podravci, došljaci iz Dalmacije, zagrebački i mađarski državni službenici, a svaki lik je dodatno profiliran nekom osobinom koja omogućuje postizanje još snažnijeg komičnog efekta. I sve funkcionira, redaju se prizori u kojima se komika temelji uglavnom na situacijama i karakteru, zid se pokušava srušiti, rješavaju se obiteljske zavrzlame i stvara prava kaleidoskopna galerija mentaliteta, čiji sudar producira stalno nove humorne situacije.
Na osnovnoj razini generiranja humornih prizora i njihovog sklapanja u priču o zidu koji naoko dijeli a zapravo povezuje, koji je istovremeno baština jednima a smetnja i problem drugima, stvara se vrlo zabavan i zapravo, unatoč činjenici da je napisan i praizveden prije nešto više od dvadeset godina, vrlo aktualan komad. Prečesto su danas u susretu, lako i brzo pretvorenom u idejni a ponekad i fizički sudar, različite koncepcije na razmeđama razvoj – očuvanje baštine, otvorenost novome - predrasude, čuvanje kulture – neprihvaćanje promjena, dobrosusjedska suradnja – sitne razmirice.
Posrijedi je, dakle, pravi, punokrvni pučki komad sa svim karakteristikama svojstvenima tom žanru, uvijek popularnom i rado gledanom, a čak se pojavljuju i vrlo jasne aktualizacijske reference dobro uklopljene u kontekst, što nije uvijek slučaj kada se, osobito stariji pučki komadi prilagođeni specifičnom duhu vremena pokušavaju pošto-poto aktualizirati. Materijala - od politike preko melodrame do regionalnih i mentalitetskih razlika za gradnju, dakako komediografski obojene pa i pučki intonirane, dakle ne studiozne i ozbiljne ali ipak pronicljive analize društva i nijansiranja odnosa, je bilo. Ali istovremeno, bilo je materijala i za obilno karikiranje, za potonuće u komediju prečaca. I upravo na toj tankoj granici po kojoj se pučka komedija često kreće, Cigle svete Elizabete su u varaždinskoj inscenaciji uvelike otklizale.Prijelazi između scena tako su riješeni svojevrsnom karikaturom kora sastavljenog od tri žene (Sunčana Zelenika Konjević, Ljiljana Bogojević, Barbara Rocco), koji pjevanjem najavljuje i komentira, što je isprva zabavno i funkcionira dobro, ali brzo postaje monotono. U vizualnom smislu, Cigle svete Elizabete također obiluju očekivanim, karikiranim rješenjima kostima (Martina Kraljić) i scenografije (Irena Kraljić), zadržanih u očekivanim rješenjima seoskog domaćinstva te odijevanja likova u skladu s stereotipnom slikom društvenog sloja koji predstavljaju, uz tek minimalne odmake (kod, primjerice, činovnika Martona Nagyja, Hrvata). I svjetlo (Ivan Štrok) je ostalo u sličnom registru, uz efektno no kratkotrajno rješenje bagera kojim se prijeti rušenje zida svete Elizabete.
Izmjena je puno, uloga također, što je diktirano brojnim rukavcima radnje. Stoga predstava kako odmiče djeluje kao da sve više funkcionira po principu adicije epizoda, dodavanja novih i novih peripetija i zapleta, dok se onaj osnovni, oko mogućeg rušenja zida i odnosa prema njemu, ostavlja po strani te ga zasjenjuju uzgredne epizode poput one o dvoje mladih, lokalnog mladića Ule i Dalmatinke Adrijane. Sve to daje glumcima priliku za kreaciju brojnih uloga, no one dominantno ostaju u području karikiranja.
Ipak, ima iznimaka. Župnik Zdenka Brleka posvema odskače od dominantnog tona, govori gotovo posve nerazumljivim kajkavskim te je kreiran kao više apsurdna nego stereotipna uloga. Slično, dinamika između Nikše Eldana kao Martona Nagyja, Mađara u hrvatskoj javnoj službi i Vida Baloga kao Lacka Vidakovicsa kao mađarskog Hrvata ima momenata koji se odlikuju komikom izgrađenom na odmaku, a ne karikiranju. Ostatak brojnog ansambla uglavnom je zanatski točno, no rutinski odradio zadane im uloge, ne odmičući se od karikature.
Sveukupno, Cigle svete Elizabete potpuna je, zanatski ugođena pučka komedija koja može, i vjerojatno hoće, zabaviti, pa i otvoriti poneko pitanje. No, čini se kako je primjerenija ambijentu svoje praizvedbe (praizveli su je, prije petnaestak godina, podravski kazališni amateri) nego središnjoj pozornici nacionalnog kazališta.
Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu
Premijera: 17. listopada 2020.
Režija: Krešimir Dolenčić
Scenografija: Irena Kraljić
Kostimografija: Martina Ptičar
Skladatelj: Ivan Josip Skender
Majstor svjetla: Ivan Štrok
Glume: Robert Plemić, Ljiljana Bogojević, Barbara Rocco, Sunčana Zelenika Konjević, Ognjen Milovanović, Darko Plovanić, Jakov Jozić, Denis Bosak, Nikša Eldan, Vid Balog, Matko Buvač, Zdenko Brlek, Marinko Prga, Elizabeta Brodić, Mladen Jerneić Grof Erdödy, Damir Puja
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 4. studenog 2020.
Piše:

Žganec-Brajša