Zanatski skrojena predstava na čvrstom tekstu, no bez razvoja karaktera i režijske inventivnosti

Kazalište KNAP: Bill Manhoff, Par nepar, red. Boris Kovačević

• 
  
  Bill Manhoff bio je holivudski scenarist i producent, osobito uspješan u televizijskim projektima.  Kao dramski pisac ostvario je tekst The Owl and the Pussycat, adaptiran kasnije i za film, što svjedoči o popularnosti i komercijalnom uspjehu kazališne inačice, a koja je sada, u hrvatskom prijevodu i režiji Borisa Kovačevića, zaigrala na zagrebačkoj Sceni Vidra u produkciji Kazališta Knap. Naslovljena Par nepar, čime je iz ne sasvim razvidnih razloga zapostavljen smislen i pogođen izvorni naslov, posrijedi je duodrama ustrojena kao komedija karaktera, ali i mikrostudija socijalnih odnosa kroz promatranje zbližavanja dvoje naoko vrlo različitih ljudi. Naime, spletom bizarnih okolnosti u stan knjižničara i neuspješnog pisca (no, kako to obično bude vrlo taštog oko svojih književnih pokušaja) useljava mlada žena, prostitutka i povremena glumica u reklamama.
  
  Predstava dalje, kroz gotovo dva sata trajanja, prati i razlaže njihov odnos u luku od odbijanja i nerazumijevanja, preko pigmalionovskih naznaka u pokušajima Patrika (Vedran Komerički) da Bibu (Tena Pataky) nauči kako je književnost nešto vrijedno, a ne apriorni predmet ruganja, do razvijanja emotivnog i ljubavnog odnosa između njih. Komičnost se ostvaruje ponajprije kroz razlike u karakterima između Patrika i Bibe, drukčijim svjetovima i pogledima na život. To s jedne strane generira zabavne situacije, ali i one u kojima se postavljaju pitanja o vrijednostima, o svrstavanjima uz jednog od likova, o vlastitoj poziciji u odnosima ovakvih, potpuno različitih ljudi. Posrijedi je, dakle, tipičan dobro skrojeni brodvejski proizvod, dramski tekst zabavan i zapitan u istom trenutku, prava komedija karaktera, ali i minuciozna studija tih istih karaktera i socijalnih odnosa koje oni emaniraju. U prijevodu i adaptaciji to je uvelike zadržano, tek ponešto lokalizirano i prilagođeno (osim nespretno odabranog naslova). Predstava ipak nije ispala dobro, unatoč jakom i kvalitetnom tekstu.

  Ponajprije, problemi su koncepcijsko-režijske prirode. Par nepar, naime, djeluje mnogo više postavljeno nego promišljeno. To se vidi brzo nakon početka, kada se predstava, unatoč jasnoj razvojnoj liniji u tekstu, počinje vrtjeti u krug. Stalno se ponavljaju ista mizanscenska rješenja, glumci se kreću, govore i općenito artikuliraju svoje uloge na vrlo sličan način tijekom cijelog trajanja izvedbe. Kako poprilično dugotrajna predstava odmiče, pristup prepuštanja cijelog razvoja tekstu nauštrb glumačkih i redateljskih rješenja, osobito jer se radi o komediji karaktera i duodrami, postaje sve veći i veći problem.
  
  Scenografija ne pomaže; radi se o za književnika-aspiranta poprilično bezličnom stanu - ponešto prenakrcanom ne osobito funkcionalnim namještajem, dok su prijelazi između prizora riješeni jednostavnim prigušivanjem svjetla i promjenama kostima. Stoga se, u nedostatku naglasaka koji bi uprizorenje teksta, makar i vrlo čvrstog, učinili scenski osmišljenijim, Par nepar uvelike oslanja na dvoje glumaca, čineći i inače vrlo glumačku predstavu gotovo u potpunosti ovisnom o njihovoj energiji i sposobnosti da tekst učine životnim oblikujući karaktere povjerenih im likova.

  
  
  U istoj kreaciji izgraditi karaktere koji će biti temeljni, u ovom slučaju i gotovo jedini nositelji oživotvorenja teksta na sceni, a istovremeno biti komičan, traži pomak, traži razvoj likova tijekom predstave. Osobito kad ona traje gotovo dva sata. Vedran Komerički i Tena Pataky to uspijevaju tek manjim dijelom. Naime, njihovi se likovi malo razvijaju te se čini kako od početka do kraja ne posustaju u istom načinu izgradnje odnosa, unatoč razvoju njihovog odnosa koji donosi tekst. Patrika Vedran Komerički igra kao introvertiranog neurotika, dok je Tena Pataky oblikovala Bibu kao naoko zadovoljnu, a zapravo ranjenu i duboko nesigurnu mladu ženu. I to se, unatoč tekstu, ne mijenja bitno; okvir uspostavljen na početku može se pratiti do kraja. Fizički, pa i psihički, Par nepar je zasigurno vrlo zahtjevna predstava. Oboje glumaca iznose je, barem na viđenoj izvedbi (16. listopada), staloženo, bez vidljivih tehničkih grešaka i posustajanja, što svakako treba pohvaliti. No, na kraju ostaje dojam kako su se izvođači (donekle više Pataky nego Komerički, ali zapravo oboje) zadržali na tome, dok je snažnije ostvarenje, slično kao i kod režije, izostalo.

  
  
  Par nepar uredna je, zanatski skrojena predstava temeljena na čvrstom tekstu. Unatoč tome, nedostaje joj razvoja karaktera na kojima se temelji i režijske inventivnosti koja bi te karaktere razigrala i dala bolji okvir njihovim odnosima.

  Produkcija: Kazalište KNAP
  Premijera: 9. listopada 2020.
  
  Režija: Boris Kovačević
  Scenografija i kostimografija: Valentina Crnković
  Rekviziter: Miriam Brajković
  Glazba:  Vlatko Panić
  Inspicijent: Miriam Brajković
  Majstori svjetla i tona: Željko Bandl Valeš, Darko Crnčević, Ivan Sabljak
  
  Glume: Tena Pataky, Vedran Komerički
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 26. listopada 2020.

Piše: