Izvrsne glumačke izvedbe u vješto i ujednačeno režiranoj predstavi

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Tennessee Williams, Trmvaj zvan žudnja, red. Paolo Tišljarić

• 
  
  Prvi premijerni naslov nove sezone Kazališta Marina Držića u službenom repertoarnom najavljenom slijedu, a nakon uvodne i moglo bi se reći inauguralne ili možda prološke Žene bombe Ivane Sajko sa samo jednom izvedbom, bilo je dubrovačko uprizorenje drame Tramvaj zvan žudnja Tennesseeja Williamsa u režiji Paola Tišljarića i u prijevodu Iva Juriše. Radi se o zahtjevnom kazališnom izazovu koji podrazumijeva spreman i podatan glumački potencijal, uigran ansambl ali i ozbiljne dramaturške i redateljske zagovore koje traži jedan ovakav repertoari odabir.

  Nakon uspješne filmske verzije snimljene po adaptiranoj drami Tennesseeja Williamsa 1951. i redovitoj prisutnosti na međunarodnom kazališnom zemljovidu,  Tramvaj zvan žudnja relativno je čestim naslovom i u domaćoj kazališnoj praksi, s nekoliko vrlo uspješnih uprizorenja i interpretacija. Williamsova drama opširna je i precizna sociološka analiza s protagonistima koji se sukobljavaju svojim karakterima, determiniranim biografijama, duševnim labilnostima, životnim nerealiziranostima i nezadovoljstvima usprkos kojima uspijevaju svoje životne usude uravnotežiti i učiniti jedinim mogućim i prihvatljivim životnim izborom, suočeni sa svim uskratama na koje nužno pristaju i koje im nudi svakodnevnica. Njihovi životni tragovi isprepleteni su egzistencijalnim snalaženjima i osobnim dramama u kojima svaki od njih odmjerava svoj ulog i odnos prema životu.
  
  
  
  Blanche i Stanley (suprug njene sestre Stelle), središnji akteri Tramvaja zvanog žudnja, predstavnici su različitih socijalnih klasa, ali i drugačijih biografskih okvira i društvenih referenci, duhovnih svjetova pa i svjetonazora i odnosa prema životu. Njihovo nerazumijevanje i sukob događa se, moglo bi se reći, na prvi pogled. I traje. Blanche svoju životnu kulu od karata gradi na mašti i žudnji, a Stanley živi svoju jednostavnu, grubu stvarnost. Za razliku od Stanleya Kowalskog, Blanche Dubois vjeruje u iluziju i ono što je pokreće u životu upravo je žudnja. Žudnja za neprežaljenom mladosti, nježnošću i tragično izgubljenoj prvoj ljubavi.
  
  Suočena s okrutnom zbiljom i s opterećujućim reminiscencijama i na svoju promiskuitetnu prošlost, traži se u svojim izmaštanim svjetovima idiličnih i romantičnih alibija koji su osuđeni na porugu i osudu. Neprihvaćena u svojim očajnim inzistiranjima za životnim izborom koji uzaludno priziva ljubav, romantiku i iluziju sreće i suočena s okrutnom realnosti života, gubi se u ludilu. I u tom stanju još uvijek priziva žudnju i slutnju ljubavi, zov tramvaja koji će je odvesti tamo gdje se ljubi i sanja i gdje će opet biti ona ista Blanche koja žudi i koju hoće i vole. 

  
  
  Redatelj Paolo Tišljarić, koji potpisuje i scenografiju i izbor kostima, dramaturški vješto i logično slaže i gradi predstavu, precizno izmjenjujući ritmički ujednačene prizore i slike drame u promišljenoj glumačkoj podjeli koja gotovo nema slabog izbora. Gluma u Tramvaju zvanom žudnja uigrana je, predana s dovoljnim dozama pokrića u galeriji likova koji, svaki na svoj način, dopunjuju i redateljska rješenja, scensku poetiku i dramaturške primisli.

  Upravo glumačka podjela, u ne baš širokom izboru dubrovačkog glumačkog kadra, bila je dobitnom kombinacijom ove predstave koja računa, kako je najavljeno, i na svoja izvan-dubrovačka pokazivanja. Senka Bulić kao Blanche Dubois od prvog pojavljivanja na sceni i ulaska iz publike plijeni pozornost angažiranom, predanom i duboko proživljenom ulogom. Zatečena posljedicama svojih tuga, razočarenja, ostavljenosti, beznađa i bolnih rana koje su joj obilježile godine, očajno i uzaludno priziva ljubav, razumijevanje i suputnika u izmaštanom svijetu utopije u koju je utonula i hoda po oblacima kojim se zavarava. U iluziji u koju samo ona vjeruje. Žudnji koja joj još jedino preostaje. I na kraju, rezignirani odlazak u umobolnicu, vjerujući u još jedan izlaz iz kojeg ipak nema povratka. Dojmljivija u lirskim prizorima i prizivima nježnosti, ostvarila je tako vrhunsku glumačku kreaciju koja je, uz ostalo, jedna od preporučujućih vrijednosti predstave.
  
  
  
  Marjan Nejašmić Banić kao Stanley Kowalski s puno angažmana, unutarnjih napetosti i agresivnog pa i arogantnog ponašanja, povremeno nepotrebno glasan i egzaltiran, brani svoju surovu životnu realnost egzistencijalnog i socijalnog ruba društva u uvijek novoj igri pokera. Jednako tako i Ivana Gulin daje puni glumački prinos predstavi kao samozatajna Stella Kowalski, razapeta između sestrinske ljubavi i odanosti i bračne svakodnevnice koja je ispunjava i životnog izbora na koji je pristala.
  
  Zdeslav Čotić kao Harold Mitchel ostvaruje zaokruženu glumačku epizodu neženje, smirene geste, dubokih trauma i skrivenih čežnji za bijegom iz majčinih skuta, upisujući u svoju kazališnu kronologiju važno glumačko ostvarenje. Srđana Šimunović kao Eunice i Bojan Beribaka kao Steve Hubbel zanimljivim su glumačkim kreacijama ocrtali par koji se prepire, svađa i proganja u njenim ljubomornim ispadima, ali koji na kraju ostaje zajedno, osuđen jedno na drugo. Jednako tako i Hrvoje Sebastijan (Pablo Gonzales) i Branimir Vidić (Liječnik) skladno su glumačkim prinosima doprinijeli ovakvom odabranom redateljskom rukopisu i konceptu predstave.
  
  
  
  Ono što možda posebno treba izdvojiti je scensko pojavljivanje jazz-pjevačice Ines Tričković koja nestvarnim, snovitim i zlokobnim pjevom u završnim prizorima predstave, možda malo predugim i usporavajućim, boja dodatnim usudnim tonovima tragičan ishod i tužnu sudbinu Branche Dubois. To su možda, usprkos svemu, i ponajbolji pa i najpoetičniji prizori predstave. Izdvojiti treba i oblikovateljicu svjetla Vesnu Kolarec koja je dodatno svojim prinosom bogatila scenske slike, izdvajajući ih i dajući im poseban okvir i komentar, jednako kao i glazba Žarka Dragojevića kao važna i sveprisutna tonska kulisa sudbinskih akorda koja je podcrtala turobnu atmosferu predstave.

  Produkcija: Kazalište Marina Držića u Dubrovniku
  Premijera: 9. listopada 2020.
  
  Prevoditelj: Ivo Juriša
  Režija, scenografija i izbor kostima: Paolo Tišljarić
  Oblikovanje svjetla: Vesna Kolarec
  Oblikovanje scenskog pokreta: Matea Bilosnić
  Autor glazbe: Žarko Dragojević
  Asistentica redatelja, scenografa i kostimografa: Srđana Šimunović

  Uloge:
  Blanche Dubois: Senka Bulić
  Stanley Kowalski: Marjan Nejašmić Banić
  Stella, njegova žena: Ivana Gulin
  Harold Mitchell, zvan Mitch: Zdeslav Čotić
  Steve Hubbel: Bojan Beribaka
  Eunice, njegova žena: Srđana Šimunović
  Pablo Gonzales: Hrvoje Sebastijan
  Meksikanka: Ines Tričković
  Liječnik: Branimir Vidić

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 26. listopada 2020.

Piše: