Povratak zvuku

Frakcija, časopis za izvedbene umjetnosti / Performing Arts Journal, gl. ur. Marin Blažević, br. 45/46, Centar za dramsku umjetnost, zima/winter 2007/08

• Kao nastavak akcije Tranzistor, kojom se kroz seriju događanja tijekom 2006. i 2007. nastojalo istražiti kreativnu uporabu zvuka izvan polja glazbe, ovo dvojezično izdanje »Frakcije« donosi nekoliko priloga na temu audio umjetnosti i zvuka, razmatrajući je kako iz teorijsko-filozofskog aspekta, tako i kroz prikaze konkretnih umjetničkih akcija i djela, odnosno intervjue s umjetnicima koji se u svome radu usredotočuju na istraživanje zvuka.
  
  Već prvi tekst, Efekt snimanja, pripada u zanimljivije priloge broja. U njemu će autorica Frances Dyson, potaknuta idejom kako sve veća čistoća zvuka dovodi do posljedice da takav zvuk više ne sliči zvuku u prirodnom okolišu, propitivati promjene funkcije i definicije zvuka pod utjecajem sve većeg razvoja tehnologije. Iako i kod auralne snimke, bez obzira na pretpostavku ontološke istovjetnosti s izvornim zvukom, snimljeni zvuk reprodukcijom prestaje biti privremeni fenomen vezan uz ovdje i sada te postaje pseudoobjektom, drugošću objekta koju je moguće emitirati preko golemih udaljenosti, on još uvijek predstavlja ikonički znak onog fenomenološkog. Pojavom digitalne tehnologije ta se ikoničnost gubi jer zvuk raskida sve veze s fenomenalnim oblicima, te postaje signal, pri čemu ga autorica sada umjesto zvuk naziva – audio. Krajnji oblik ove promjene javlja se kroz virtualni audio koji simulira i prostor slušanja, na način da nadilazi ono tu nekog okoliša, što naše uši prirodno percipiraju. Izmicanjem onome tu i smještanjem slušača – subjekta slušanja u poziciju da sluša tuđim ušima, kao krajnju posljedicu dobijamo pomak u subjektu samom, koji će autorica usporediti s Heiddegerovom mišlju o boravku kod kuće, a ne-bivajući u kući i idejom da slušanje ovakvih tonskih podataka implicira i nametanje reprezentacijskog mišljenja.
  
  Temu raskidanja veze zvuka i prirodnog okoliša nastavlja i tekst U seriji, u krugu u kojem Douglas Kahn u radovima eksperimentalnog kompozitora Alvina Luciera, čijim se značajkama ovdje bavi, prepoznaje postupke koji su karakteristični i za povijest razvoja komunikacijske tehnologije. Govoreći o potrebi za što čišćim zvukom, lišenim brojnih šumova kao posljedice slanja signala kroz zemlju, te razvoju od zatvorenih indukcijskih krugova do bežičnih veza i težnje za tzv. otvorenim krugovima, autor slijedi i postupnost odvajanja od prirode, njezina isključivanja iz komunikacije, govoreći na kraju o telosu elektromagnetskih medija koji stvaraju jednu zasebnu »geografsku i geofizikalnu arhitekturu«.
  
  Odnosom zvuka i prostora, kao sve češćim predmetom zanimanja suvremenih umjetnika, bavi se tekst Na granici čujnoga Louise K. Wilson. Govoreći o ovisnosti zvuka o arhitekturi, odnosno akustici prostora realiziranoj kroz efekte rezonancije i reverberacije ili širenja u kojem se zvuk nastavlja i nakon prestanka emitiranja, autorica propituje umjetnički izbor prostora, prikazujući na primjerima dvije krajnosti – od izbora onih izrazito kontekstualiziranih, poput černobilskih kontaminiranih prostora u kojima umjetnik Jacob Kirkegaard realizira svoje djelo 4 Rooms, do poznatih i pristupačnih lokaliteta, svakodnevnih prostora u kojima se signali dostupnih nam uređaja pretvaraju u zvuk koji dobiva obilježje muzikalnosti, kao u radu Električne šetnje Christine Kubisch.
  
  U broju posvećenom temi zvuka ne treba zaobići ni zanimljiv tekst Rubéna Galla o radu Taniela Moralesa, meksičkog umjetnika koji kao medij koristi piratski radio, u Mexico Citiyju, gradu u kojem postojanje i slušanost stotina radio-stanica potvrđuje dominaciju ovog medija nad ostalima. Kroz analizu njegove emisije Sin Cabeza – Necropsia, (»krvavi kolaž glazbe i tekstova o odsječenim tjelesnim organima«), pokazuje se kako ona svojom strukturom i sadržajem reprezentira i temeljne osobine radija, poput akustične heterogenosti i sposobnosti prevaljivanja golemih udaljenosti, i odnos grada i ovog medija – koji je u golemom Mexico Citiyju jedina zabava ljudima koji satima putuju na posao te time ovaj rastrgani megalopolis svojim zvukom i ujedinjuje, ali i odnos spram stalne prijetnje i prisutnosti nasilja, koje se u ovom gradu tretira kao »još jedna neugodnost«, uz zagađenost ili prometni zastoj.
  
  Iako su i u spomenutim tekstovima teorijska propitivanja usko vezana uz konkretna umjetnička djela, u preostalim će prilozima taj pomak fokusa s teorije na prikaz određenih umjetničkih radova biti još izraženiji. Tako u broju imamo prilike čitati o »instant radio-drami« Chinese Wispers, iskustvu Martina Breindla s projektom On air –on line – on site, kritičkom propitivanju ljevičarskih/komunističkih teorija i percipiranja radija na primjeru Brechtove radio drame Lindberghov let, dok hrvatski redatelj Mario Kovač piše o vlastitoj adaptaciji drame Ivane Sajko Žena-bomba za radijski medij. Pomalo literarni moment donosi prilog Allena S. Weissa, koji svojim tekstom nudi jednu od mogućnosti obrade teme Danse Macabre – njezine zvučne verzije za 21. stoljeće.
  
  U tri intervjua čitamo razgovore s Lalom Raščić koja govori o svojim recentnim radovima i suradnji s grupom Vuneny, Ray Lee nam rječju približava svoj rad Sirene, dok je tema dokumentarne radio drame – njezinih obilježja i karakteristika rada na tom žanru ono o čemu čitamo u razgovoru s Nikicom Klobučarem.
  
  Vrijednost ovoga broja »Frakcije« leži ponajprije u izboru same tematike, kojim se – u doba apsolutne prevlasti vizualnog – s margine interesa zvuk vraća u središte propitivanja, podsjećajući nas na zanemarenu važnost istog, ali i na brojne još neistražene mogućnosti ovog, nekad i previše olako i usputno shvaćenog medija.
  
  © Ljubica Anđelković, KULISA.eu, 19. listopada 2008.

Piše: