OBRAČUN INTELEKTA SA SMISLOM

Usporedba romana Kiklop autora Ranka Marinkovića i dramske predstave Kiklop Gradskog dramskog kazališta Gavella, u režiji Saše Anočića, (2. dio)

• Roman Kiklop poziva ljude na misao. Na njihovu misao, vlastitu, podrazumijevajući ljudskost. Ono čovjekovo da je u čovjeku. Dubina značenja autorovih vizija snažno je ekspresivno oslikana u romanu. Pripovjedač je sveznajući, pouzdan, on je iznad teksta. Melkior je pak unutar teksta i pripovijeda svoje razine zbivanja i svijesti. Zanimljivo je što je on svjestan svoje funkcije autora-pripovjedača, i on se tom funkcijom ironično poigrava: npr. ostavlja ove tamo da se ispovraćaju, zatim ističe da sudbina ovisi skroz o stanju njegove mašte… Roman nudi iznimno mnogo asocijacija, vanjskih te osobito unutrašnjih.

  Melkiorova svijest spaja unutarnji i vanjski svijet i stvara fabulu. U vlastitim refleksijama muči ga upitnost smisla egzistiranja u takvome svijetu koji juri prema propasti, te spoznaje društvo otuđenja i dehumanizacije. Inteligentan je, i zbog svega toga ostali ga teško razumiju. Strah pokušava zatomiti družeći se s boemima, sudjelujući u banalnim razgovorima. Svime time, radnjom, djelo očituje dijalog sa smislom života.

  Redatelj Anočić je izuzetno dobro i dojmljivo prikazao boemski život; scena u kavanama i čudnih zabava života u ondašnjem Zagrebu doista ima puno, scena koje su upečatljive i u samom romanu; ipak snaga tog dojma, tijekom dugog trajanja predstave, donekle preuzima cijelu predstavu, tako da se dovoljno ne osjeti Melkiorov osobni, unutrašnji život, dakle život glavnog lika kao srž romana, a što je dakako za ovo kompleksno djelo i ne baš lako postići.

  
  
  Pri osjetu smrada zoo-vrta Melkior se preda razmišljanju o smradovima ratova u povijesti čovječanstva, te mu se javi ideja – poznata situacija s tramvajem i vozačem tramvaja kojem se misao ispriječila na pruzi. Tu već smjera obračunu, snazi intelekta.

  Marinković osobitim prenesenim značenjima i imaginacijom proizvodi simbole. Usred atmosfere straha predratnog razdoblja, Melkior je autoironičan. Njegova teza da je sve predodređeno, na kraju završava u onome mehanizmu koji je htio nadići, što napose otkriva dublje značenje priče koja pokušava dosegnuti svrhu u okružju besmisla. Bi li za nadilaženje toga, kao ono nešto više, mogla biti dovoljna nam ironija?

  Gavellina predstava u izrazu vrsno dotiče te otiske besmisla i ljudskog gubljenja unutar traženja smisla. Izvedba glumaca u predstavi izuzetno je kvalitetna. Također, redatelj postiže odaslati gledateljima i poruke nesklada u društvu, ali i u samom čovjeku.

  
  
  Glavni lik, iscrpljen svime što ga je mučilo, završi u bolnici a onda i u ludnici, biva proglašen nesposobnim za vojsku, nakon čega je potpuno izgubljen; zbivanja oko njega, kolege, prijatelji i sami nadolazak ratne stvarnosti odvode ga u dubinski svijet vlastite psihe u kojem gubi razum. Ovo djelo je egzistencijalni osvrt, no neobično, nudi ironičnu samospoznaju glavnoga junaka. Tragičnu egzistenciju.
  
  Roman Kiklop je priča intelekta. Pokuša li se doista proniknuti što želi poručiti, dolazi li se do smjele pomisli da ljudi mogu poticati ostale da u drugome vide dobro? Cijela priča odmah uz površinu pokušava podsjećati čega sve, a i dobroga, ima u ljudima. Autor potiče i na nalaženje odgovora na nepresušno pitanje što je zapravo i zašto život. Intelekt se u djelu obračunava sa smislom. Ako njega nema, što ostaje; ako ne zadržimo vlastitost, inovativnost, hoćemo li svi kretati se prema, krećemo li se već, te napose i ulazimo u zoopolis, vrstu svijeta u kojem smo svi svima znana bića, pa i virtualno bliska, ali u kojem nikoga zapravo nema? Nema. U stvarnome svijetu tada nitko nikoga ne zna doista, ne doživljava, mnoštvenost vlada, neki zoopolis, dok jedinstvena osobnost blijedi. Svijet je u to vrijeme srljao prema ratu, prema uništavanju, ljudi su boravili na nekom rubu, kao i stalno. Kao i sada. Strahovi i neznanost usred svijeta sveopće preinformiranosti i upoznatosti s ostalim ljudima preplavljuju sve. Jer bude li se svatko povodio za mnoštvenosti koja vuče i to očekuje, kao kalup, neće se pokretati novo dobro, jedinstveno.
  
  
  
  Roman podsjeća i nas u današnjici.

  Kiklop izgledno donosi tek tešku borbu intelekta da dopre do smisla. I upozorava, tražeći zdrav razum posvuda, sve manje ga nalazeći. Ako nudi neki kraj, onda ukazuje da se smjera putu u sveopće ludilo, čime će pobijediti apsurd.
  
  Kretanje u besmislu je pretežak teret za čovjeka.
  
  Ovo je posvećeno čovjeku koji je jedinstven (i zna to) i pokušava se probiti malo bliže smislu kroz razne nesuvislosti... pa u navali ponude svega i naslućivanja dobrih i loših zbivanja okoline i društva taj čovjek odmiče svoju bit od svijeta, od drugih, kako bi uopće zadržao svoj integritet. Jer on u svojoj hrabrosti živi jedinstvenost. Takvog čovjeka, kao i sebe, treba znati prepoznati, osjetiti. I dobro bi bilo živjeti ne neku drugu nego svoju istinu.

  @ Nataša Bjelan, KAZALIŠTE.hr, 19. listopada 2020.

Piše: