Nepotpuno realizirano apsurdističko poigravanje kanonskim autorima

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Luka Vlašić, Ništa novo, red. Hrvoje Korbar

• 
  
  Vjerovanje kako književnost, kazalište i druge umjetnosti mogu ponuditi nešto novo, kreirati uvijek nove prodore u dotad nepoznate umjetničke sfere, već je odavno napušteno. Jedan je od temeljnih postulata razdoblja u kojem (navodno) još uvijek živimo, a najčešće ga u nedostatku boljeg naziva imenujemo postmodernom, stav kako odbacivanje književnog nasljeđa treba ustupiti mjesto poigravanju s tim nasljeđem. Tekst Ništa novo Luke Vlašića, praizveden na Sceni Zvonimir Rogoz HNK u Varaždinu (nakon epidemijom uzrokovane odgode) 19. listopada u režiji Hrvoja Korbara, punokrvni je izdanak te i takve postmoderne, što je sugerirano već naslovom.
  
  Vlašić se, naime, poigrava nasljeđem, dramskom literaturom prvenstveno, postavljajući je u situacije uvrnutih nastavaka, dvostrukih završetaka, mogućih razrješenja, ali i koristeći je tek kao citate, u kontekstu koji je obilježen novotvorenicama, prizorima iz uglavnom apsurdističkih registara dramskog pisma. Brzo se u drami, a tome pomaže i Korbarova nenametljiva režija, a posebno scenografija Zdravke Ivandija Kirigin i kostimi Barbare Bourek, dakle cijela vizualna komponenta mizanscene, pronalazi polazište Vlašićevih nastojanja.
  
  
  
  Ništa novo bavi se ponajprije obesmišljavanjem građanske drame, slobodnim poigravanjem komadima antologijskog ranga, a prepoznaju se uskoro i konkretni autori od kojih su preuzete dramske situacije. Ponajviše je tu u smislu citata i parafraza Krleže i Čehova, no mogu se vidjeti i odjeci drugih klasika -  Ibsena, De Filippa i možda još pokojeg. Time je nađena podloga u literaturi - Glembajevi ili Tri sestre i Višnjik mogu se jasno uočiti u situacijama i citatima Vlašićeve drame. Ili komedije? Žanrovski je, naime, teško odrediti ovaj komad jer se, opet u maniri postmoderne, radi o hibridu, no lakše bi ga bilo svrstati u komično nego bilo gdje drugdje.

  Kako bi se nešto obesmislilio, nečim se poigralo i od toga stvorilo nešto novo i kreativno, potrebna je dakako metoda. Vlašić je ponajviše pronalazi u apsurdu, ali i u dosjetki. Teatar apsurda proviruje kroz prizore, njihovo postupno kretanje od građanske situacije prema raspadu u apsurdu je stalno prisutno, no stalno se i vraća na početne postavke. Apsurd u predstavi nije linearan, ne ostvaruje se kao gradacija od konvencionalnog prema besmislenom, nego prvenstveno kao metoda uz čiju pomoć se grade sve nove i nove dosjetke i poigravanja s klasičnom dramskom literaturom. To dovodi do dojma o svojevrsnom kružnom kretanju, iz dosjetke u dosjetku i opet ukrug. Što može biti zanimljivo ako je dosjetka koja se nameće kao sljedeća zanimljiva, ali i može vrlo brzo postati naporno, s obzirom da dramaturgija cjeline služi kao vješalica za epizode, unatoč stalnim likovima. I općenito, u Vlašićevom tekstu ima podosta ponavljanja, kretanja i vraćanja na početnu točku, podcrtavanja jednih te istih poanti. Što može postati, i postaje, naporno nakon nekog vremena (predstava traje oko sat i pol) te pojedini dijelovi izrazito variraju u zanimljivosti, sukladno svježini dosjetke na kojoj se temelje.

  Redatelj Korbar pokušao je od materijala povezanog likovima i stalnim intertekstualnim referencama stvoriti cjelinu, dajući joj okosnicu kroz ambijent građanskog salona i stalnu karakterizaciju likova. Ponešto se time dobilo na apsolviranju i definiranju apsurda. Ništa novo se zaista može u trenucima čitati kao tipično apsurdističko poigravanje s konverzacijskom, građanskom dramom. Ipak, režija i uopće cjelina scenske dispozicije predstave djeluje izrazito suzdržano, gotovo sramežljivo, kao da se redatelj nije usudio značajnije razigrati glumce nego ih je ostavio u ukočenim, pomalo baletnim pozama, tek povremeno razbijenima ponekim ekscesom iz registra autentičnog teatra apsurda.
  
  Sačuvao se tekst, sačuvala se doskočica, posvećena je pažnja tradicionalnom kazališnom dispozitivu koji je tretiran (ponekad, osobito u prepoznavanju intertekstualnih poigravanja, uistinu zabavnim) humorom. I na tome se stalo. Ništa novo djeluje uredno, cjelovito, povezano, tekst i režija su u značajnom i vidljivom suglasju, ali u toj cjelini nema nečeg što bi je distingviralo od pogodnog terena za razigravanje Vlašićevih poigravanja klasicima.

  
  
  Glumaca je petero i svi igraju uloge čiji se paralelizmi mogu tražiti u nekima od likova kanonskih komada koje Vlašić parodira. Pri tome nisu uvijek jednoznačni, no pravilnosti su uočljive. Tako Ljiljana Bogojević igra Gospođu Melankoliju, postariju glumicu koja tri puta godišnje slavi jubileje, stalno na rubu karikature, no ne upada u nju nego se snalazi u parodiranju sličnih likova iz dramske literature - od Barunice Castelli do Filomene Marturano. Robert Španić Pjesnika je donio suzdržano, ponešto konvencionalno u ironiziranju lika koji je ovdje, ali kao da nije prisutan mislima.
  
  Njegov antipod, Adam Karla Mrkše također je pojava stalno na rubu karikature, svojevrsni Puba Fabriczy za postmoderno doba, a Mrkša ga igra nadahnuto duhovito, ne upadajući u pretjerivanja koja bi se lako mogla dogoditi. Deprah Maruške Aras uspjela je u portretiranju mlade, slobodne žene čija je osnova ponašanja misliti vlastitom glavom, a ne pokoravati se navodnim autoritetima. Ujedno je, uz Adama, i najjasniji izdanak teatra apsurda u glumačkoj cjelini. Rea Hane Hegedušić je konvencionalna pobunjenica, koja za sebe misli kako je nekonvencionalna i drukčija. Ujedno je i njezina kreacija nekako najprigušenija, najmanje dolazi do izražaja u cjelini drame. Svi su likovi pomalo karikature, pomalo arhetipovi, no te se njihove karakteristike koriste vješto i opravdano.

  
  
  Sveukupno, Ništa novo predstava je koja ponešto varira u dojmovima. S jedne strane, zabavna je i temeljena na tipičnoj postmodernoj intertekstualnosti i poigravanju s kanonskim autorima. S druge, iscrpljuje se u vrtnji ukrug i neujednačenosti epizoda o kojima ovisi. Glumci su korektno ujednačeni, a režija nenametljiva. Ogoljena postmoderna u teatru, povremeno i stvarno zabavna.

  Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu
  Premijera: 19. rujna 2020.
  
  Režija: Hrvoje Korbar
  Scenografija: Zdravka Ivandija Kirigin
  Kostimografija: Barbara Bourek
  Izbor glazbe: Vid Novak Kralj
  
  Glume: Ljiljana Bogojević, Maruška Aras, Hana Hegedušić, Karlo Mrkša, Robert Španić
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 6. listopada 2020.

Piše: