Važnost drame biblijske tematike

Denis Peričić, Ima jena vekša sila, Citadele libri, 2019.

• Ima jena vekša sila djelo je u izdanju Citadele libri glavne urednice Sanje Nikčević, posvećeno autoru Denisu Peričiću i njegovim kajkavskim mirakulima Pekel na zemli i Netopir. Kao i u knjizi Prebivao je među nama, koja se bavi dramama Rajmunda Kuparea, urednica Sanja Nikčević -  hrvatska teatrologinja, kazališna kritičarka te redovna profesorica u trajnom zvanju na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, donosi opširan uvod u kojemu analizira povijest razvoja kazališta od antike do danas te navodi da se kazalište razvilo iz svetog obreda i štovanja grčkih bogova koje je u srednjem vijeku zamijenio kršćanski Bog. Primarni oblik pisanja drama u srednjem vijeku bila su prikazanja, koja se sastoje od triju žanrova: mirakula, misterija i moraliteta. Drame analizirane u ovom pregledu su mirakuli, temeljeni na borbi dobra i zla te snazi viših božjih sila potrebnih da pobijede zlo. Urednica stoga upućuje na važnost drama biblijske tematike, koje mogu biti inovativne i zanimljive bez obzira na to što su zanemarene u suvremenom kazalištu.

  Nakon teorijskog uvoda, urednica dijeli knjigu na dva velika poglavlja - Prikazanja danas ili afirmativno kazalište koje uzdiže i ojačava gledatelje, kojim prikazuje razvoj kazališta, te Dva kajkavska mirakula ili zašto je važno odabrati dobro, u kojem su pobliže predstavljene drame Netopir i Pekel na zemlji. U prvome dijelu navodi se da su svete teme u Europi procvat doživjele u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, a u Hrvatskoj i nakon Domovinskog rata, a takav trend ukazuje na potrebu čovjeka da se u teškim trenucima okrene onom duhovnom. U povijesnom pregledu trendova u europskom kazalištu, profesorica Nikčević pronalazi dokaze da, iako nakon srednjeg vijeka marginalizirana, prikazanja nisu nestala, te navodi da se cijelo vrijeme izvode, no sa smanjenom popularnosti. Zahvaljujući dugogodišnjem teatrološkom iskustvu, autorica prepoznaje važnost takvih tema te ističe činjenicu da publika u njima pronalazi smisao i duhovni mir. Zbog toga se u svome radu zalaže za afirmaciju ovakvih djela jer su ona potrebna publici, posebice u mračnim trenucima. U skladu s time, svoj rad posvećuje nedovoljno zastupljenim autorima, kao što je i Denis Peričić, te u njegovom radu ističe suvremene mirakule.

  
  
  Denis Peričić višestruko je nagrađivani hrvatski pjesnik te prozni, dramski i znanstveno-stručni pisac. Njegovi radovi uvršteni su u dvadesetak antologijskih izbora te prevođeni na mnoge europske jezike. U drugome dijelu rada Ima jena vekša sila objavljene su njegove dvije drame na kajkavskom narječju, a kao prva navodi se Netopir ili važno je odabrati kome služiš. Drama tematizira požar, koji se u Varaždinu uistinu dogodio u 18. stoljeću, te je stoga povijesno utemeljena, a u njoj se pojavljuju i stvarni likovi iz varaždinske povijesti, primjerice Katarina Patačić ili svećenik Nikola Plantić, koji je djelovao kao misionar u Južnoj Americi, dok su neki likovi preuzeti iz narodnih legendi.
  
  Drama se sastoji od osam scena, a temelj radnje borba je dobra i zla, odnosno dobrih i zlih likova. Autor uz povijesne likove i smještanje u vremenski kontekst umeće i nadnaravne radnje i likove, koji pridonose napetosti i zanimljivosti. Glavna radnja vezana je uz varaždinskog grofa koji se pretvara u šišmiša kako bi spasio grad, te groficu Patačić. Sama činjenica da se osoba pretvara u šišmiša nije u skladu s kršćanskim svjetonazorom, pa tako u drami vidimo i sumnju svećenika u prave namjere Netopira, što urednicu navodi na zaključak kako je to dokaz da Bog djeluje na neobične načine, a povijesno se ovakav odabir Netopira za svetog lika može objasniti činjenicom da je stvarni svećenik Plantić tijekom boravka u Južnoj Americi vidio mnoge neobične stvari, koje isprva nisu u skladu s klasičnim europskim poimanjem svetog. Naposljetku Netopir ipak mora dokazati svoju vjeru ljubljenjem križa, a iako u konačnici nije uspio spriječiti požar, spasio je groficu te je dobro ipak pobijedilo zlo, odnosno zli su likovi protjerani. Također, činjenica da zao lik, grof Demon, na kraju bježi, pouka je da borba za dobro nikad ne prestaje i čovjek uvijek mora biti spreman uključiti se ponovno u nju.

  Druga navedena drama jest Pekel na Zemli, a čitatelja u radnju i vrijeme uvodi Petrica Kerempuh, koji najprije predstavlja sebe pa autora i djelo. Za sebe kaže: „Petrica sem Kerempuh / z Varaždina sem dobri duh / svetski bil sem potepuh / zato iščem vaš posluh…“ Iz predstavljanja možemo naslutiti da je njegova uloga u drami uloga svojevrsnog zabavljača te da će, bez obzira na težinu i ozbiljnost teme, unositi humorne elemente u radnju. Nadalje, Papi stiže nekoliko uglednika te ga obavještavaju o neobičnom događaju kojem su svjedočili. Naime, na nebu se otvorila crna rupa koja u sebe uvlači sve oko nje, te iako su svi zbunjeni ovakvim događajima, nitko od prisutnih ne zna što bi se moglo poduzeti. Potom se retrospektivno prikazuje mladost glavnog lika Mihalja Mendušića kojemu je još kao djetetu predviđena strašna sudbina.
  
  
  
  Mendušić postaje svećenik i drži misu tijekom koje se događaju neobične situacije te odlazi biskupu kako bi pomogao selu. Putem susreće neobičnog konjanika koji ga pokuša obmanuti i pozvati k sebi, no Mendušić ga odbija te konjanika pozdravlja s „Bog vas blagoslovil“, što konjanika razljuti te otkriva svoje pravo lice. U tom trenutku otkriva se da je ovaj susret prorečena „strašna sudbina“, a konjanik se pretvara u Sotonu i pokuša Mendušića uvući za sobom u pakao. Mendušić dokazuje svoju predanost Bogu, obrani se križem te Sotona biva povučen natrag u podzemlje, te se drama završava dvama epilozima koje predvodi Petrica Kerempuh.

  
  
  Kako bi dokazala da ovakve drame imaju svoju publiku, Nikčević navodi da su 2013. godine upravo ovu dramu trojica studenata Umjetničke akademije u Osijeku odabrala za svoj diplomski rad, a nastavili su je igrati i nakon samog ispita te se od 2015. godine izvodi u produkciji kazališne družine Gllugl. U oba se mirakula ističe borba dobra i zla te konačna pobjeda dobrog, što samo po sebi izaziva katarzu kod publike. Ono što je zanimljivo u obje drame jest uvođenje atipičnih elemenata za ovaj dramski žanr. U prvoj drami riječ je o Netopiru inspiriranom popularnom kulturom, odnosno likom Batmana, dok je u drugoj drami pripovjedač poznati Petrica Kerempuh koji sa svojom družinom komentira radnju te na taj način uvodi brojne humoristične elemente. Neobični likovi i radnja sigurno pridonose dinamičnosti i zanimljivosti drame te na taj način više mogu zainteresirati publiku. Stoga je svakako riječ o inovativnosti u jednom klasičnom, dramskom žanru. No, naposljetku je rasplet ipak predvidiv - dobro uvijek pobjeđuje, a publika na temelju toga doživljava zadovoljstvo odnosno katarzu. U kontekstu ove drame i teorijske podloge koju urednica želi dokazati može se zaključiti da je riječ o zanimljivom djelima, kojima se prenosi jasna i nedvosmislena poruka te da mjesta za njih i dalje ima među suvremenom publikom.
  
  © Tea Schmidichen, KAZALIŠTE.hr, 5. rujna 2020.

Piše: