Izuzetno svježa, duhovita i tek naizgled lagašna predstava koja potiče na razmišljanje

71. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2020., Festivalski dramski ansambl u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu: Marina Držić, Grižula, red. Petra Hrašćanec i Saša Božić

• 
  
  Grižula, Držićeva drama u pet činova, pisana prozom a djelomično i stihom, bez sačuvanog naslova pa je povjesničari književnosti počesto različito i nazivaju (Plakir, Plakir i vila, Komedija prikazana u Vlaha Sorkočevića na piru, a sadrži i natpis Počinje komedija prikazana na Vlaha Sorkočevića piru, složena po Marinu), pastoralna je komedija koja posve sigurno predstavlja sam vrh pastorale u hrvatskoj renesansnoj književnosti, ali i svojim osobitostima na neki način izmiče ili nadilazi tako usko definiranu žanrovsku odrednicu. Prvi put je izvedena 1556. na piru plemića Vlaha Valentinova Sorkočevića i Kate Sorkočević, iako nije poznato niti mjesto izvedbe a niti koja je onodobna kazališna družina Grižulu i odigrala.

  Svoju prvu novovjeku izvedbu pod nazivom Plakir doživljava na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u režiji i preradbi Marka Foteza 1943. godine, a Fotez Držićevog Plakira 1951. dovodi na Dubrovačke ljetne igre u Park Gradac kao prvu pravu ambijentalnu predstavu Igara, koja je uspješno igrana čak 26 puta tijekom četiri sezone. Potom je pod naslovom  Grižula iliti Plakir 1967. opet u parku Gradac postavlja prvi, a 73. drugi put Joško Juvančić. Grižuli se na Dubrovačkim ljetnim igrama ponovo vraća Paolo Magelli 2003. godine, ali za prostor igre odabire park Stare bolnice.

  
  
  I evo, gotovo pola stoljeća od prve festivalske izvedbe Držićeva se drama, pastoralna komedija Grižula na 71. Dubrovačkim ljetnim igrama u zajedničkoj režiji  Petre Hrašćanec i Saše Božića trijumfalno vratila na svoje, čini se prirodno prizorište parka Gradac, više nego uvjerljivo Marina nam Držića čineći suvremenikom.

  Redateljski je tandem neznatno intervenirao u Držićev tekst, ponajprije dokidanjem nekih lica, pojedinih vila, sažimajući tako njihov dramski značaj u zajednički nazivnik „bijelih vila“ splektarica i pokretačica radnje - i one vilinske i one pastirske, nema ni Prvoga prologa, malo su poštucani i pojedini dijalozi, pa se radnja Grižule snažno razigrala u paralelnim svjetovima vila i Plakira, između stanovnika planina i onih koji im se utječu. Propitujući i u jednom i u drugom svijetu samu narav ljubavi i strasti. Žudnju. Onu tjelesnu i onu uvijek prisutnu žudnju ljudske duše za onim nedostižnim. Što se nema, ali se želi.

  
  
  Duhovito, redateljski i koreografski raskošno i precizno gradeći Držićev svijet mitoloških priča i odnosa vila, Dijane, Kupida i Plakira, zajedno s pričama o Grižuli i Omakali, Grubi i Dragiću, Mioni i Radoju i njihovim međusobnim potragama za ljubavlju u pomahnitaloj trci za drugim koji im uzmiče, Petra Hrašćanec i Saša Božić pozornost publike fokusiraju na svevremenske  priče o onome što čovjek želi i onome što može biti, istodobno ističući i piščevu socijalnu i moralnu prosudbu onodobnog, ili pak ovodobnog vremena. A inzistiranje, koreografsko, na koraku poskočica iz dubrovačke okolice, posebice plesa i glazbe svim znanog Linđa, uz izuzetnu pomoć autora glazbe Nenada Sinkauza, dubrovačka se pučka i seoska baština svom svojom vrijednosnom puninom iskazala na sceni, povezujući pojedine prizore i činove, ujedno izazivajući i niz komičnih situacija.

  U predstavi se ističe i odlična scenografija Zdravke Ivandija-Kirigin koja je svojom nenametljivom arhitekturom fino premostila Gradac, povezujući ribnjak, staze, skaline i šumu Parka u jedinstveno prizorište ovoljetne Grižule. Naravno, tu je i prekrasno oblikovano svjetlo Martina Šatovića koje je uvelike pripomoglo arkadijskoj ljepoti prostora. Kostimi Zdravke Ivadije-Kirigin maštoviti su, duhoviti, na mitološkim vilama i Plakiru  blještavi, suvremeni, a oni pastira, vlaha, godišnice i Grižule jednostavni i bijeli, ali vrlo efektni. Poveliki je festivalski ansambl doista znalački odgovorio glumačkim izazovima.

  Ozren  Grabarić kao Grižula, starac koji je pobjegao iz Grada u planine pa ga je omađijala bijela vila za kojom uzaludno žudi i na podsmijeh je vilama i Plakiru, glumački je izuzetno snažno izgradio svog remetu, starog prevrtljivog pohotnika koji odbija biti star, začuđujuće moćno koristeći i glas i gestu i tijelo. S mjerom se prokazujući smiješnim i s mjerom se samosažaljevajući, Ozren Grabarić  je moćno vladao scenom na sveopći užitak publike.

  Omakala Nataše Dangubić, u planine odbjegla dubrovačka godišnica pred zlom gospođom, sjajno je komentirala socijalne prilike u Gradu i položaje sluškinjica u onodobnom Dubrovniku, prepuštenih na milost i nemilost gospođama, istodobno igrajući i svoju gospođu i sebe.

  Anica Kontić kao Gruba, napuštena vjerenica Dragićeva, koja ga traži po planinama i silno ga želi odvratiti od vile koja ga je uzela, glumački je besprijekorno točno odradila svoj dio posla, donoseći na scenu svježinu i radost igre, baš kao i Iva Jerković kao Miona, Vlahinjica koja jedina u začaranoj planini ne traži nemoguće jer uživa i manipulira u onom što ima.

  Odličan je bio i Boris Barukčić i kao Kupido i kao sin mu Plako, stalni izazivač i suigrač  bijelih vila, i fizički se posve premetnuvši u mitološkog Plakira, pola čovjeka a pola životinju, ne iskliznuvši u karikaturu. Dapače, i glasom i stasom neprestano je plijenio pozornost publike. Glumački obol uspješnosti ove Grižule nizom uspješnih minijatura dali su i  Kristijan Petelin kao Radoje i Leon Dubroja kao Dragić, Perica Martinović kao Vukosava te Branimir Vidić Flika kao Staniša.

  
  
  A sve su se Vile - Lucija Alfier, Viktorija Bubalo, Danijela Evđenić, Lana Meniga i Dea Presečki, studentice zagrebačke Akademije Dramske umjetnosti, doista iskazale u premoćnom poigravanju ljudima mladenačkom ali istodobno i zrelom glumačkom energijom.

  Ipak, na kraju treba pripomenuti, ako fakat treba nešto i loše zamijetiti, onda je to malo izmiješan  jezik, odnosno izmiješan akcent dubrovačkog i drugih naših govora, za što nikako ne treba kriviti „profesora dubrovačkog govora“, jezičnog savjetnika, glumca Mara Martinovića. A možda i ne treba ništa reći, jer se ni u Gradu više ne govori dubrovački...

  
  
  Ukratko, Grižula Marina Držića u režiji Saše Božića i Petre Hrašćanec i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu, a u sklopu europskog projekta Future Epics, na 71. Dubrovačkim ljetnim igrama premijerno izvedena  20. kolovoza u parku Gradac, izuzetno je uspješna, svježa, lepršava i tek naizgled lagašna predstava koja je dobro nasmijala festivalsku publiku, ali joj i dala misliti, kako se to od komedije i očekuje.
  
  Produkcija: 71. Dubrovačke ljetne igre u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu. U sklopu projekta Future Epics sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.
  
  Premijera: 20. kolovoza 2020.

  Režija: Petra Hrašćanec i Saša Božić
  Scenografija i kostimi: Zdravka Ivandija-Kirigin
  Glazba: Nenad Sinkauz
  Svjetlo: Martin Šatović
  Jezični savjetnik: Maro Martinović
  Inspicijent: Roko Grbin
  Asistentica kostimografije: Ana Mikulić
  Producentica/organizatorica proba za ADU: Štefica Bartolin
  Fotografija: Marko Ercegović
  
  Grižula starac, remeta: Ozren Grabarić
  Omakala, djevojka: Nataša Dangubić
  Staniša, otac Dragićev: Branimir Vidić
  Vukosava, mati Grubina: Perica Martinović
  Kupido i Plakir (Plako), sin Kupidov: Boris Barukčić
  
  Vile: Lucija Alfier, Viktorija Bubalo, Danijela Evđenić, Lana Meniga, Dea Presečki
  
  Vlasi:
  Radoje: Kristijan Petelin
  Dragić: Leon Dubroja
  
  Vlahinjice:
  Gruba: Anica Kontić
  Miona: Iva Jerković
  
  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 29. kolovoza 2020.

Piše: