Izuzetno svježa, duhovita i tek naizgled lagašna predstava koja potiče na razmišljanje
71. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2020., Festivalski dramski ansambl u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu: Marina Držić, Grižula, red. Petra Hrašćanec i Saša Božić
-
Grižula, Držićeva drama u pet činova, pisana prozom a djelomično i stihom, bez sačuvanog naslova pa je povjesničari književnosti počesto različito i nazivaju (Plakir, Plakir i vila, Komedija prikazana u Vlaha Sorkočevića na piru, a sadrži i natpis Počinje komedija prikazana na Vlaha Sorkočevića piru, složena po Marinu), pastoralna je komedija koja posve sigurno predstavlja sam vrh pastorale u hrvatskoj renesansnoj književnosti, ali i svojim osobitostima na neki način izmiče ili nadilazi tako usko definiranu žanrovsku odrednicu. Prvi put je izvedena 1556. na piru plemića Vlaha Valentinova Sorkočevića i Kate Sorkočević, iako nije poznato niti mjesto izvedbe a niti koja je onodobna kazališna družina Grižulu i odigrala.Svoju prvu novovjeku izvedbu pod nazivom Plakir doživljava na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u režiji i preradbi Marka Foteza 1943. godine, a Fotez Držićevog Plakira 1951. dovodi na Dubrovačke ljetne igre u Park Gradac kao prvu pravu ambijentalnu predstavu Igara, koja je uspješno igrana čak 26 puta tijekom četiri sezone. Potom je pod naslovom Grižula iliti Plakir 1967. opet u parku Gradac postavlja prvi, a 73. drugi put Joško Juvančić. Grižuli se na Dubrovačkim ljetnim igrama ponovo vraća Paolo Magelli 2003. godine, ali za prostor igre odabire park Stare bolnice.
I evo, gotovo pola stoljeća od prve festivalske izvedbe Držićeva se drama, pastoralna komedija Grižula na 71. Dubrovačkim ljetnim igrama u zajedničkoj režiji Petre Hrašćanec i Saše Božića trijumfalno vratila na svoje, čini se prirodno prizorište parka Gradac, više nego uvjerljivo Marina nam Držića čineći suvremenikom.Redateljski je tandem neznatno intervenirao u Držićev tekst, ponajprije dokidanjem nekih lica, pojedinih vila, sažimajući tako njihov dramski značaj u zajednički nazivnik „bijelih vila“ splektarica i pokretačica radnje - i one vilinske i one pastirske, nema ni Prvoga prologa, malo su poštucani i pojedini dijalozi, pa se radnja Grižule snažno razigrala u paralelnim svjetovima vila i Plakira, između stanovnika planina i onih koji im se utječu. Propitujući i u jednom i u drugom svijetu samu narav ljubavi i strasti. Žudnju. Onu tjelesnu i onu uvijek prisutnu žudnju ljudske duše za onim nedostižnim. Što se nema, ali se želi.
Duhovito, redateljski i koreografski raskošno i precizno gradeći Držićev svijet mitoloških priča i odnosa vila, Dijane, Kupida i Plakira, zajedno s pričama o Grižuli i Omakali, Grubi i Dragiću, Mioni i Radoju i njihovim međusobnim potragama za ljubavlju u pomahnitaloj trci za drugim koji im uzmiče, Petra Hrašćanec i Saša Božić pozornost publike fokusiraju na svevremenske priče o onome što čovjek želi i onome što može biti, istodobno ističući i piščevu socijalnu i moralnu prosudbu onodobnog, ili pak ovodobnog vremena. A inzistiranje, koreografsko, na koraku poskočica iz dubrovačke okolice, posebice plesa i glazbe svim znanog Linđa, uz izuzetnu pomoć autora glazbe Nenada Sinkauza, dubrovačka se pučka i seoska baština svom svojom vrijednosnom puninom iskazala na sceni, povezujući pojedine prizore i činove, ujedno izazivajući i niz komičnih situacija.U predstavi se ističe i odlična scenografija Zdravke Ivandija-Kirigin koja je svojom nenametljivom arhitekturom fino premostila Gradac, povezujući ribnjak, staze, skaline i šumu Parka u jedinstveno prizorište ovoljetne Grižule. Naravno, tu je i prekrasno oblikovano svjetlo Martina Šatovića koje je uvelike pripomoglo arkadijskoj ljepoti prostora. Kostimi Zdravke Ivadije-Kirigin maštoviti su, duhoviti, na mitološkim vilama i Plakiru blještavi, suvremeni, a oni pastira, vlaha, godišnice i Grižule jednostavni i bijeli, ali vrlo efektni. Poveliki je festivalski ansambl doista znalački odgovorio glumačkim izazovima.
Ozren Grabarić kao Grižula, starac koji je pobjegao iz Grada u planine pa ga je omađijala bijela vila za kojom uzaludno žudi i na podsmijeh je vilama i Plakiru, glumački je izuzetno snažno izgradio svog remetu, starog prevrtljivog pohotnika koji odbija biti star, začuđujuće moćno koristeći i glas i gestu i tijelo. S mjerom se prokazujući smiješnim i s mjerom se samosažaljevajući, Ozren Grabarić je moćno vladao scenom na sveopći užitak publike.
Omakala Nataše Dangubić, u planine odbjegla dubrovačka godišnica pred zlom gospođom, sjajno je komentirala socijalne prilike u Gradu i položaje sluškinjica u onodobnom Dubrovniku, prepuštenih na milost i nemilost gospođama, istodobno igrajući i svoju gospođu i sebe.
Anica Kontić kao Gruba, napuštena vjerenica Dragićeva, koja ga traži po planinama i silno ga želi odvratiti od vile koja ga je uzela, glumački je besprijekorno točno odradila svoj dio posla, donoseći na scenu svježinu i radost igre, baš kao i Iva Jerković kao Miona, Vlahinjica koja jedina u začaranoj planini ne traži nemoguće jer uživa i manipulira u onom što ima.
Odličan je bio i Boris Barukčić i kao Kupido i kao sin mu Plako, stalni izazivač i suigrač bijelih vila, i fizički se posve premetnuvši u mitološkog Plakira, pola čovjeka a pola životinju, ne iskliznuvši u karikaturu. Dapače, i glasom i stasom neprestano je plijenio pozornost publike. Glumački obol uspješnosti ove Grižule nizom uspješnih minijatura dali su i Kristijan Petelin kao Radoje i Leon Dubroja kao Dragić, Perica Martinović kao Vukosava te Branimir Vidić Flika kao Staniša.
A sve su se Vile - Lucija Alfier, Viktorija Bubalo, Danijela Evđenić, Lana Meniga i Dea Presečki, studentice zagrebačke Akademije Dramske umjetnosti, doista iskazale u premoćnom poigravanju ljudima mladenačkom ali istodobno i zrelom glumačkom energijom.Ipak, na kraju treba pripomenuti, ako fakat treba nešto i loše zamijetiti, onda je to malo izmiješan jezik, odnosno izmiješan akcent dubrovačkog i drugih naših govora, za što nikako ne treba kriviti „profesora dubrovačkog govora“, jezičnog savjetnika, glumca Mara Martinovića. A možda i ne treba ništa reći, jer se ni u Gradu više ne govori dubrovački...
Ukratko, Grižula Marina Držića u režiji Saše Božića i Petre Hrašćanec i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu, a u sklopu europskog projekta Future Epics, na 71. Dubrovačkim ljetnim igrama premijerno izvedena 20. kolovoza u parku Gradac, izuzetno je uspješna, svježa, lepršava i tek naizgled lagašna predstava koja je dobro nasmijala festivalsku publiku, ali joj i dala misliti, kako se to od komedije i očekuje.
Produkcija: 71. Dubrovačke ljetne igre u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu. U sklopu projekta Future Epics sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.
Premijera: 20. kolovoza 2020.Režija: Petra Hrašćanec i Saša Božić
Scenografija i kostimi: Zdravka Ivandija-Kirigin
Glazba: Nenad Sinkauz
Svjetlo: Martin Šatović
Jezični savjetnik: Maro Martinović
Inspicijent: Roko Grbin
Asistentica kostimografije: Ana Mikulić
Producentica/organizatorica proba za ADU: Štefica Bartolin
Fotografija: Marko Ercegović
Grižula starac, remeta: Ozren Grabarić
Omakala, djevojka: Nataša Dangubić
Staniša, otac Dragićev: Branimir Vidić
Vukosava, mati Grubina: Perica Martinović
Kupido i Plakir (Plako), sin Kupidov: Boris Barukčić
Vile: Lucija Alfier, Viktorija Bubalo, Danijela Evđenić, Lana Meniga, Dea Presečki
Vlasi:
Radoje: Kristijan Petelin
Dragić: Leon Dubroja
Vlahinjice:
Gruba: Anica Kontić
Miona: Iva Jerković
© Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 29. kolovoza 2020.
Piše:

Zec-Miović